Odmah sam, bez
po muke, pronašla sihr podmetnut u mojoj sobi ispod jedne latice u ormaru. Bio
je to nevjernički, šejtanski sihr, gdje se, euzubillah, na puno listova
ispasalo najljepših Kur’anskih ajeta, te se potopilo u ljudsku mokraću, da se
ponizi Allahov govor, te umotano u puno kesa i čvorova. Dugo mi je trebalo da
to odmotam. Kada sam otvorila, nevjerovatan smrad je okupirao cijelu sobu….
Zovem se Sanja.
Imam 21 godinu. Rodom sam iz Tuzle, ali sada živim u ……. Udata sam za dobrog
muslimana, hvala Allahu, i prešla sam na islam, Allahovom voljom, prije godinu
dana. Rođena sam i odrasla u jednoj uništenoj porodici, sa ocem bošnjakom i
majkom srpkinjom, iako su oboje čvrsti nevjernici. Živjeli smo i sa nenom, koja
se izjašnjavla kao muslimanka ali nikad nije klanjala, niti je postila, niti je
spominjala Allahovo ime. Ništa nisam znala o našem Stvoritelju i islamu, jer
nisam imala nikoga iz porodice da me uputi.
Moj otac je
izabrao svog gospodara – novac i to je bilo sve za što je živio. Sve je uvijek
bilo vezano i ucijenjeno novcem. Nikad me nije zagrlio, pomilovao po kosi,
pričao mi o nečemu lijepome, ili pitao šta se u mome životu dešava, šta me
brine… O Uzvišenome se nikada nije govorilo. Otvoreno je govorio da bog ne
postoji dok je svaki dan brinuo istu brigu – kako zaraditi još novca. Odnos
između nas se sveo na nekakvu poslovnu hladnoću. Nekada me samo pitao da li mi
treba novca za školu. To je bila jedina komunikacija između nas.
A moja majka…
Otkako znam za sebe, ona je bolesna. Nikada majke nisam imala, da me zagrli, da
me utješi, da me zaštiti, da me posavjetuje…Topli pogled, riječ, dodir,
zagrljaj, sve mi je bilo uskraćeno njenom bolešću. Rasla sam bez povezanosti sa
roditeljima, bez ikakve zaštite, upute, savjeta, tople riječi, ljubavi. Bolest
moje majke je zasigurno najviše utjecala na moj razvitak. Bilo je strašno teško
nositi se sa ovakvim dunjalukom, bez podrške svojih najbližnjih. Svi su živjeli
u porodicama koje su manje-više sretne, imaju jednog ili dva zdrava roditelja,
upućena u njihove živote i koji se brinu za njih.
Uvijek sam se
osjećala manje vrijednom kada bi me netko upitao za moje roditelje. Izmišljala
sam priče o sretnoj obitelji i nisam mogla makar jednom iskreno izgovoriti:
„Moja mama je psihički bolesna“. Mama je imala strašne tegobe. Padala je na
postelju sa nepodonošljivim bolovima u nogama, koji nisu imali zdravstveni
uzrok, već uticaj psihe. Cijelu jednu godinu je ležala i plakala. Od prevelike
iscrpljenosti me nije mogla pitati kako je u školi, a od brojnih teških
lijekova trzala se cijelim tijelom, te me nije mogla držati u rukama. Uvijek
kad bih vidjela majku kako grli neko dijete, uživo ili na TV-u, nisam mogla
zaustaviti suze.
Imala sam 9
godina kada je pokušala samoubojstvo, jer nije mogla više izdržati tegobe.
Odmah su je vezali i odveli u psihijatrijsku bolnicu. Moj otac nije imao
komentar na to. Pričao je o bezvrijednim stvarima, pretvarajući se da se to
uopšte nije desilo. Kada sam završavala srednju školu, trebala sam ići na
ekskurziju u Španiju, ali je trebao potpis oba roditelja za moju vizu. Moja
majka nije mogla potpisati jer se nalazila u bolnici, drogirana lijekovima.
Stojala sam pred cijelim razredom i razrednom koja je uporno pitala „a zašto
mati ne može“ i ćutala, jer nisam mogla izgovoriti to. Osjećala sam da, ako to
naglas kažem, prsa će mi pući od bola.
Tako sam
završila svoje obrazovanje a da nitko od profesora ili prijateljica nikad nije
saznao šta se u mojoj kući dešava. Tada nisam imala snagu jer nisam imala vjeru
koju imam danas, koja mi daje snagu da smijem izgovoriti na glas šta sam
proživjela, i da se zbog toga ne osjećam manje vrijednom od ostale djece iz
normalnih porodica. Više ne osjećam stid, niti je mojim prsima toliko teško kao
nekad, jer je iskreno predanje Allahu izbrisalo moje tegobe. Uvijek kada
pogledam ijedan korak unazad, ne mogu da vjerujem koliko toga sam prošla, kako
je život bio težak i okrutan, bez voljenog Allaha, bez Njegove upute. Sada ću,
uz Allahovu volju, ispričati kakve sam muke prošla, prije prihvatanja islama.
Imala sam
petnaest godina kada sam počela pohađati gimnaziju u Tuzli. Moj život je tada postao
nepodnošljivo težak jer su se pojavile tegobe koje su razarale moje tijelo, um
i mladu dušu. Išla sam u školu svaki dan, ali bolesna, sa vrtoglavicama i
bolovima u prsima. Svi oko mene su se upoznavali i družili, a mene su svi
izbjegavali, smatrajući me čudnom. Sjedila sam sama i plakala svaki dan, a onda
se taj plač pretvorio u gušenje, a gušenje, borba za zrakom, vrtoglavice i
drhtanje cijeloga tijela u – napade. Moj otac nije suosjećao niti mi je želio
pomoći, brinulo ga je što po školi pravim „ruglo i sramotu“. Na silu me je
odveo psihijatru koji mi je dao neke teške antidepresive, iako sam imala samo
15 godina.
Bila sam dijete,
razvoj mog tijela i uma je tek započeo, ali su ga lijekovi zaustavili. Pala sam
na postelju, drogirana lijekovima i često se nisam mogla podići da odem do
škole. U školi nisam mogla pratiti nastavu, sjedila sam u teškim mukama, dok su
svi oko mene mislili da uzimam drogu i da me se treba kloniti. Nitko nije znao
istinu niti je itko htio pomoći. Napadi su bivali sve ćešći i naporniji.
Prestala sam jesti i postala anoreksična. Prestala sam govoriti. Noge su mi
htjele otkazati. Ono što na silu pojedem, to i povratim. Gotovo svaki dan sam
se rušila s nogu dok sam se umivala u ženskome toaletu u školi, a moji vršnjaci
su mi se rugali, i nazivali me „drogerašicom“. Bila sam glavni predmet trača,
ali pored svojih muka, najmanja mi je briga bila što se ne uklapam u njihove
grešne živote, slušanja muzike koja navodi na grijeh, skidanje i izlasci,
pijenje velike količine alkohola i nemoralne radnje, koje su danas „normalne“
za omladinu.
Bila sam potpuno
bespomoćna, jer nisam nikoga imala, niti sam bila upućena u vjeru koja bi mi
otvorila oči da uz Allaha – nikad nisam sama. Nisam mogla preuzeti kontrolu nad
svojim neuhranjenim tijelom, koliko god se trudila. Nisam imala snage. Prsa su
mi se raspadala od bolova. Gušila sam se udisajući isti zrak koji su udisali
svi ostali bez problema. Bilo mi je zlo od hrane koja je svima ostalim bila
sasvim u redu. Hvatala me nesvjestica od normalnog hoda, drhtala sam i kada
uopće nije bilo hladno. Noći su bile najgore. Toliko boli, suza, a nikada
odmora, nikad sna.
Psihijatar je to
nazvao „uticajem gena“. Rekao je da je gotovo nemoguće izboriti se protiv toga
jer je moja majka isto bolesna i da se „protiv genetike ne može“. Govorili su
mi da nisam jedina koja pati i da svi imaju svoje probleme, ali, kad god sam
gledala oko sebe, vidjela sam ljude koji se smiju, jedino ja to nisam mogla.
Nikada nisam srela nekog poput mene. Cure su uvijek pričale o izlascima i
momcima, momci o utakmicama, a ja sam svaku noć ležala sa razarajućim bolovima
i gušila se kao da sam u gasnoj komori. Uzimala sam lijekove da preguram dan,
ali mi nisu pomagali. Tegobe su bile nepodnošljive. Bez obzira gdje bila i šta
radila. Kako sam samo sama bila!
Kad više nisam
mogla izdržati teret svog bola i usamljenosti, neka mi Allah oprosti, stalno Ga
za to molim, odlučila sam dignuti ruku na sebe i oduzeti život koji mi je
Uzvišeni podario. Pokušala sam samoubojstvo više puta, ali nijednom nije
uspjelo, Allahovom voljom, elhamdulillah. Nisam se bojala smrti, niti ičega na
ovome svijetu, otupila sam na sve. Jedino čega sam se bojala jeste provesti
čitav život bolesna, kao moja majka. To su bile najteže scene iz mog života,
kada zaista ništa više nisam mogla učiniti da se dignem iz tog pakla. Vjera i
islam su mi bili tako strani, ništa o tome nisam znala, ali sam čitala nešto o
religijama i jedino što me tada privlačilo jeste ideja o reinkarnaciji iz
hinduizma. Toliko sam htjela vjerovati da ću nakon ovog imati neki normalan
život. Ali, hvala Allahu, nisam ostala u toj vjeri kad me je On prosvijetlio.
Velika promjena
u mom životu se počela dešavati tek kada sam završila drugu godinu fakulteta,
prije godinu dana. Prije toga nisam imala momka, jer su momci htjeli normalne
cure, a ne nekoga poput mene. Ali, Allahovom voljom, srela sam jednog iskrenog
muslimana, koji mi je postao prijatelj i koji je imao najznačajniji uticaj u
mom povratku islamu.
Od samog početka
je bio dobar prema meni, suosjećao je sa mojom patnjom iako nije znao ništa o
meni. Uvijek me pozivao na čaj, ali ja sam odbijala, jer se nisam družila s
ljudima, niti išla na čaj ili kafu. Bojala sam se ljudi zbog svog iskustva. Ali
Allah je njemu podario beskrajnu strpljivost i malo – pomalo, naše
prijateljstvo se razvilo i išli smo na čaj jako često. Bio je prva osoba kojoj
sam se počela otvarati, oprezno i pažljivo, sa mnogo straha. Ali on je čekao,
sa svojim toplim pogledom iz koje je izvirala istinska vjera u Allaha. Izbijala
je iz njega poput svjetla i počela je da osvjetljava moju beskrajnu tamu.
Jednom prilikom,
desio mi se napad kojem je moj prijatelj prisustvovao. Niko me nikada nije uzeo
na ruke, ali on me uzeo sa poda i proučio nešto. Umjesto osuđivanja i mrkog
pogleda, pogledao me je samilosno i rekao: „Ti si pod sihrom“. Sve moje tegobe,
bolove, strahove, sve je sročio u jednoj riječi za koju prije nisam čula. Nisam
znala šta je sihr. Sljedeći put sam u njemu vidjela snagu kao nikada do tada.
Pojavio se preda mnom i rekao „Idemo riješiti tvoj problem“.
Iako nisam znala
ništa o tome, imala sam toliko povjerenja u njega, kao jedinu osobu koja mi je
ikad poželjela pomoći i, uz Allahovu volju, odveo me je u jedno bosansko selo,
gdje se nalazi najbolji bosanski centar za liječenja od sihra. Tamo sam
upoznala najiskrenijeg i najpoštenijeg hodžu koji se ovim poslom bavi i kojeg
preporučam svim braći i sestrama koji imaju problema sa sihrom. Bio je to dug
put, ali se, hvala Allahu, isplatio. Kada smo došli tamo, čula sam prvi put za
rukju, za liječenje Kur’anom, za džinne, za dejstvo Kur’ana na njih itd. Nisam
ništa od toga razumjela, ali sam imala veliko povjerenje u prijatelja koji me
tu doveo i na njegovu molbu-pristala sam probati.
Kada je rukja
počela, moje cijelo biće je preživjelo šok koji poznaju samo oni jadni ljudi
koju su bili mučeni od prokletog šejtana. Najteže mi je opisati taj doživljaj
koji me zauvijek promijenio. Pored onog što mi se desilo, što je bio nesumnjiv
dokaz da je sihr uništavao moj mladi život, ono što sam vidjela u tom centru
svojim očima, patnje drugih ljudi, otvorilo mi je oči odmah. Vidjela sam ženu
koja je imala iste tegobe kao moja majka, na isti način joj se tijelo micalo i
glava trzala. Nije bilo nikakve sumnje da moja mati nije psihički bolesna, da
nisu u pitanju geni, da nije u pitanju medicina, da je iza svega toga nečija
šejtanska ruka koja mi je oduzela majku i koja me natjerala na najgore misli,
doživljaje i pokušaje samoubojstva. Ali Allah je veći od svega toga! I on
izvodi na pravi put onoga koga on želi. Subhan Allah.
Nakon toga
iskustva, vratila sam se kući, progledavši potpuno. Nisam znala kako da to
nekome prenesem, objasnim, kome prvo da kažem…Odlučila sam malo sačekati da
nađem dokaze. Dogovorila sam se sa prijateljem da ću pretražiti kuću čim dođem
i bilo šta sumnjivo sačuvati da skupa pogledamo i spalimo. Odmah sam, bez po
muke, pronašla sihr podmetnut u mojoj sobi ispod jedne latice u ormaru. Bio je
to nevjernički, šejtanski sihr, gdje se, euzubillah, na puno listova ispasalo
najljepših Kur’anskih ajeta, te se potopilo u ljudsku mokraću, da se ponizi
Allahov govor, te umotano u puno kesa i čvorova. Dugo mi je trebalo da to
odmotam. Kada sam otvorila, nevjerovatan smrad je okupirao cijelu sobu. Morala
sam sve prozore otvoriti, bilo je tako užasnog smrada. A Allah je čist od onoga
što rade.
Uz detaljno
istraživanje došla sam do šokantnog saznanja. Moja nena je pravila sihr mojoj
porodici. Mog oca je pretvorila u slijepca koji ne vidi ništa osim novca, mojoj
majci je uzrokovala užasnu bolest, a meni ukrala mladost i zdravlje. Što je
najgore od toga, najteže se ogriješila o Allaha, praveći taj širk. Unutar svog
jastuka sam našla sihr zbog kojeg nijednu noć nisam spavala, niti sam bila
spašena od bolova. Prikupivši dokaze, pokušala sam objelodaniti istinu, ali
nevjernici, kakve god dokaze im pružali, kao što u samome Kur’anu Allah kaže,
oni neće vjerovati. Moj otac je odbio vjerovati u sihr, jer je nevjernik. Moja
majka nije povjerovala da je uzrok njezine bolesti sihr jer je nevjernica .
Iako sam bila
jedina koja je progledala, iako su moji roditelji bili protiv toga, odmah sam
odlučila vratiti se islamu, početi klanjati i tražiti utočište u Stvoritelju
jer me jedino on mogao zaštiti od tog zla. Odmah sam znala da moram izaći iz te
kuće, ali nisam imala ništa. Ali Allah Milostivi, kroz svoju mudrost, poslao mi
je spas.
Moj prijatelj,
iskreni Allahov rob, koji je prošao što sam ja, bio pod sihrom u prošlosti i
riješio ga se nakon što se vratio islamu, zaprosio me odmah. Uz Allahovu beskrajnu
milost, odmah smo se vjenčali, bez moje porodice, bez ikoga bližnjega, ali sam
stekla novu porodicu, svog divnoga muža, i otišla iz te kuće par dana nakon
otkrivanja istine. Moj otac nije htio htio priznati moju udaju za muslimana
niti čuti o onome što sam mu pokušala dokazati da se desilo. Allah otvara oči
onome kome on hoće, a kome neće, toga nitko ne može na ispravan put izvesti. Uz
moje pokušaje, moj otac još uvijek dobija vjerovati. On ne priznaje zeta koji
ne trči za novcem, koji nikada ne sjedi tamo gdje se pije, i koji neće da pije
sa skupa s njim. Zato smo odbačeni. Molim Allaha da im otvori oči kao meni,
iako me ne podržavaju, iako ne vjeruju, iako ponižavaju mene i mog muža i naš
život, naše pokoravanje Uzvišenome Allahu.
I danas, nakon
svega, na um mi padne moj stari život, pa mi nešto pritišće srce, ali brzo se
abdestim i klanjam i sve izgleda drugačije. Dragi Allah mi je dao spas od silne
boli i muka. Nastavit ću ići pravim putem do kraja svog života. Svoj najveći
mir sam pronašla u namazu i nikad u svome životu nisam bila sretnija i
spokojnija nego sada. Ne propuštam nijedan namaz dnevno i ništa mi nije teško.
Često čujem muslimane, koji su bili u normalnim porodicama, kako im se ne
ustaje na sabah ili su umorni da klanjaju jaciju, subhanallah, i ne mogu se
načuditi.
Često se desi da
nemamo novca za mnoge stvari koje sam prije imala, ali od silne bolesti, ništa
od tog nisam imala. Više volim svog Allaha i jednu lepinu dnevno, nego sav
luksuz koji moj otac ima, slijep i bolestan. Otac me natjerao da upišem
žurnalistiku, ali sam napustila taj fakultet. Ove godine, insha Allah,
namjeravam upisati Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i nastaviti svoj put u
islamu. Ne mogu se dovoljno zahvaliti Allahu za neizmjernu milost i uputu. Ovaj
tekst posvećujem svome mužu, preko kojeg me Allah spasio. Allah ga nagradio i
čuvao zauvijek naš divni brak, slogu i ljubav koju, elhamdulillah, napokon imam
u svojoj kući. A sva slava i hvala pripadaju samo Allahu, Gospodaru Svjetova.
Nema komentara:
Objavi komentar