4. OTVORENO PISMO 126 ISLAMSKIH UČENJAKA IZ CIJELOGA SVIJETA “EBU BEKRU EL-BAGDADIJU” I PRISTAŠAMA TZV. “ISLAMSKE DRŽAVE”

Bismillah-ir-Rahman-ir-Rahim(Arabic: بسم الله الرحمن الرحيم) meaning “In the name of Allah, the Most 
                               Gracious, the Most Merciful” U ime Allaha Milostivog, Samilosnog

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, milost i mir na Posljednjeg vjerovjesnika i poslanika! “Tako mi vremena, čovjek, doista, gubi, - samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” (El-’Asr, 1-3.)

OTVORENO PISMO Ibrahimu Awwadu el-Badriju, poznatom kao Ebu Bekr el-Bagdadi, i svim borcima i pripadnicima onoga što nazivate "islamskom državom",

Neka su na vas mir i milost Božji

U vašem govoru u džamiji En-Nuru-l-Kebir u Mosulu od 6. mjeseca ramazana 1435. H.g. (4. srpnja 2014.), rekli ste, parafrazirajući Ebu Bekra Es-Siddika, r.a.: “Ako smatrate da sam u pravu pomozite mi, a ako smatrate da nisam u pravu onda me posavjetujte i podržite”. U redcima koji slijede je savjet koji ste tražili, a Allahov poslanik, s.a.v.s., kazuje: “Vjera je savjet.”1
Sve što se navodi ovdje uzeto je iz izjava i postupaka pripadnika “islamske države” kako to oni sami objavljuju, ili kako to od njih prenose muslimani očevidci, a ne kako se o njima govori u bilo kojem drugom mediju. Ako Bog da, ovo što vam kažemo nisu nikakve izmišljotine protiv vas, niti se radi o nesporazumu. Ebu Muhammed el-Adnani u svom govoru2 održanom početkom travnja 2014. kaže: “Allahu moj, podari svoju milost našem poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., koji je poslan sa sabljom kao milost svjetovima.”3 Upravo u formulaciji ove rečenice postoje dvostruka zbrka i očite pogrješke koje su se više puta čule od nekih pripadnika "islamske države". Pogrješke su sljedeće:
Allah Svevišnji je poslao Svoga Poslanika, s.a.v.s., kao milost svjetovima. Svevišnji kazuje: “A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.” (El-Isra, 107.) I to se odnosi na svako vrijeme, svako mjesto i sve svjetove. Poslanik, s.a.v.s., je poslan čovječanstvu, životinjama, biljkama, ljudima i džinima i oko toga nema razilaženja. To su Allahove riječi u Kur’anu Časnom i one su općenite i bez ograničenja. Ali sintagma “poslan sam sa sabljom” je izvađena iz specifčnog hadisa koji se odnosi na određeno mjesto, određeno vrijeme i određene okolnosti koji su prošle. Zabranjeno je miješati Kur’an i hadis na ovaj način, niti miješati opće premise s posebnim, te određenom situacijom. Allah Svevišnji je Sebi propisao milost. On, Svevišnji, kazuje: “Gospodar vaš je Sam Sebi propisao milost.” (El-En’am 54. ; “Upitaj: ‘Čije je ono što je u nebesima i na Zemlji?’ - i odgovori: ‘Allahovo!’ On je Sebi propisao milost…’” (El-En’am 12.) Allah Svevišnji kazuje da Njegova milost sve obuhvaća: “… a milost Moja obuhvaća sve…” (E’araf, 156.)

U vjerodostojnom hadisu od Poslanika, s.a.v.s., se prenosi: “Kada je Allah Svevišnji stvorio stvorenja zapisao je kod Sebe iznad Arša: ‘Uistinu milost Moja prethodi Mojoj srdžbi.’”4 Zabranjeno je izjednačavati sablju, srdžbu i strogoću s milošću. I ne samo to, već je zabranjeno riječi “milost svjetovima” vezati s riječima “poslan sam sa sabljom”, jer to znači da je sablja vezana za milost, a to je pogrešno. Općenito, kako sablja djeluje na svjetove koji nemaju sablji kao što su nebesa, svijet džina i svijet biljaka? Stoga je apsurdna tvrdnja da je slanje Poslanika, s.a.v.s., vezano s njegovim slanjem sa sabljom. Ovo pitanje se ne pokreće radi akademske rasprave nego stoga što je to pitanje suštine o kojoj će kasnije biti više govora. Imenovani po-grješno stavlja sablju i Božju milost u istu ravan.

1. Osnove šerijata i tumačenja Kur’ana
Što se tiče tumačenja Kur’ana Časnog i razumijevanja Poslanikova hadisa i u Usuli fkhu, načelno, kada se radi o bilo kojem pitanju put koji je postavio Allah Svevišnji u Kur’anu Časnom i Poslanik, s.a.v.s. u hadisu je sljedeći: treba objediniti sve što je objavljeno o nekom pitanju, a ne oslanjati se samo na jedan dio, a zatim treba na osnovu svih tekstova zaključak izvesti onaj koji je za to i osposobljen. Allah Svevišnji kazuje: “Zar u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete...?!” (El-Beqare, 85.)

Allah Svevišnji kazuje: “... Oni su riječi s mjesta na kojima su bile uklanjali, a dobar dio onoga čime su opominjani izostavili …” (El-Maide, 13.)

Allah Svevišnji kazuje: “One koji Kur’an na dijelove dijele.” (El-Hidžr, 91.)

I kada se svi tekstovi sastave mora se razlučiti koji je tekst općeg značaja, a koji je posebnog, koji je tekst nečim ograničen, a koji je općenit, koji je ajet s jasnim, a koji s manje jasnim značenjem. Mora se poznavati povod objave svih tekstova, a postoje i drugi uvjeti koji su postavili imami (islamski uče-njački autoriteti). Zabranjeno je kao argument navoditi ajet, ili dio ajeta, bez poznavanja svega onoga što se nalazi u Kur’anu i Sunnetu o određenom pitanju. Ovo je zato jer je sve u Kur’anu i vjerodostojnim hadisima istina, te stoga je zabranjeno nešto od toga zanemarivati. Iz tog razloga se tekstovi moraju uskladiti koliko je to moguće ili treba postojati očit zašto jedno pitanje ima prevagu nad drugim. Sve ovo pojašnjava imam Šafja u djelu “Er-Risale” i s njim se u ovom pitanju slažu svi učenjaci Usuli fkha, dakle bez ijednog izuzetka.

Imam Dva Harema (Imamu-l-haremejni) u djelu “El-Burhan f usuli-l-fkh” (2/870) u poglavlju Osobine muftije i kvalifkacije koje mora imati kaže: “… Muftija treba poznavati arapski jezik jer je Vjerozakon (Šerijat) objavljen na arapskom jeziku… Uvjet je i da bude poznavatelj gramatike i sintakse… Uvjet je i da bude poznavatelj Kur’ana, jer je on temelj propisa… Potrebno ja da zna nasih i mensuh (derogirajuće i derogirane) ajete, a temelj svega je poznavanje Usuli fkha… Muftija mora jasno poznavati kategoriju i snagu dokaza i argumenata, mora znati povijest njihova nastanka… poznavati znanost o hadisu, kako bi mogao razlikovati vjerodostojne od nevjerodostojnih hadisa, one koji su prihvaćeni i one koji nisu prihvaćeni… Mora poznavati fkh i povrh svega toga mora ući u suštinu vjerovanja što je za mudž-tehida najvažnija stvar … Islamski učenjaci sve te uvjete imenuju tako što kažu da muftija mora znati tekstove šerijatskih propisa i znati iz njih izvoditi zaključke. Poznavati tekstove znači poznavati jezik, tefsir, hadis, a znati izvoditi pravilne zaključke znači poznavati Usuli fkh, analogiju i načine izvođenja analognih rješenja te proniknuti u suštinu vjere”. O svemu ovome govore el-Gazali u djelu El-Mustasfa (1/342) i hafz Dželaluddin es-Sujuti u djelu “El-itkanu f ulumi-l-Kur’an.” (4/213)

2. Jezik
Kako je to gore navedeno među najvažnije osnove poznavanja temelja vjere spada poznavanje arapskog jezika. To podrazumijeva poznavanje jezikoslovlja, pravila jezika, gramatike, sintakse, stilistike, pjesništva, načina tvorbe riječi i njihovih značenja. Bez poznavanja ovih znanosti pogrješka je ne samo moguća nego i vrlo vjerojatna. Može se primijetiti da je ono što nazivate “hilafetom” “ono što je Allah obećao”. Onaj tko je oglasio da je “to ono što je Allah obećao” vezao je to za kur’anski ajet: “Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah sigurnošću zamijeniti; oni će se samo Meni klanjati, i ne će druge Meni ravnim smatrati. A oni koji i poslije toga budu nezahvalni - oni su pravi grješnici.” (En-Nur, 24:55.) Nedopustivo je da se bilo koji kur’anski ajet navodi da se posebno odnosi na događaj koji se zbio 1.400 godina nakon objave Kur’ana. Kako onda može Ebu Muhammed el-Adnani ustvrditi da je navodni hilafet koga ste proglasili “to što je Allah obećao”? Čak i da je njegova tvrdnja ispravna bio je dužan reći: “Ovo je od onoga što je Allah obećao”. Postoji druga, čisto jezična, pogrješka jer on kur’anski izraz el-istihlaf tumači kao navodni hilafet. Dokaz da to nije točno je sljedeći kur’anski ajet: “… Reče (Musa): ‘Gospodar vaš će neprijatelja vašeg uništiti, a vas nasljednicima na Zemlji učiniti, da bi vidio kako ćete postupati.’” (El-E’raf, 7:129.) Značenje riječi “istihlaf” ovdje je da će oni nastaniti zemlju umjesto drugog naroda. Ajet ne govori o tome da će oni vladati zemljom po određenom političkom sustavu. Po mišljenju Ibn Tejmijje ne postoji potpuna istoznačnost u Kur’anu.5 Postoji razlika između pojmova el-hilafeta i el-istihlafa. Imam Ibn Džerir et-Taberi u svom Tefsiru kaže: “ve jestahlifekum” znači: Allah će vas učiniti da nastanite njihova prebivališta nakon što oni budu uništeni i da ih se nećete bojati, niti bilo koga od drugih stvorenja”.6 Ovo potvrđuje da značenje riječi “istihlaf” u navedenom ajetu ne znači vrsta vlasti na zemlji, već nastanjivanje na zemlji.

3. Olako pojednostavljivanje
Nije dopušteno stalno govoriti o “pojednostavljivanju stvari” i uzimati ajete iz Kur’ana bez razumijevanja cjelokupnog konteksta. Također, zabranjeno je govoriti: “Vjera je jednostavna i Poslanik, s.a.v.s. i čestiti ashabi su bili jednostavni ljudi, pa zašto da vjeru činimo zamršenom?” To je učinio Ebu-l-Berra el-Hindi u video poruci u srpnju 2014. govoreći: “Otvorite Mushaf i čitajte ajete o džihadu i sve će vam biti jasno. Sva ulema mi govori: (Ovo je farz, a to nije farz i ovo nije vrijeme džihada). Pustite sve i čitajte Kur’an i saznat će te što je džihad”. Svi moraju shvatiti da su Poslanik, s.a.v.s. i ashabi bili u materijalnoj oskudici i da su živjeli bez razvijene tehnologije, ali da su bili od svih nas veći i na višem stupnju razumijevanja, pravnog shvaćanja i umnosti, ali su se, osim malog broja njih, ustezali od izdavanja fetvi. Allah Svevišnji kazuje: “… Reci: ‘Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju...?” (Ez-Zumer, 39.) Allah Svevišnji kazuje: “… zato pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate vi!” (El-Enbija, 7.) i (En-Nahl, 43.) Allah Svevišnji kazuje: “... A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele saznati…” (En-Nisa, 83.) Poznavanje fkha nije jednostavna stvar i ne može bilo koji čovjek govoriti o fkhu i izdavati fetve. Allah Svevišnji kazuje: “… A pouku samo razumom obdareni primaju.” (Er-Re’ad, 19.) Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Tko kaže nešto o Kur’anu bez znanja neka sebi spremi mjesto u vatri.”7 Neprimjerene su riječi: “I mi smo ljudi i oni su ljudi.” Razumijevanje onih koji tako govore nije kao razumijevanje onih na koje se ovdje ukazuje, a to su ashabi i čestiti predvodnici ummeta.

4. Razilaženje

Što se tiče razilaženja, postoje dvije vrste razilaženja: po-kuđeno razilaženje i pohvalno razilaženje. O pokuđenom razilaženju Allah Svevišnji kazuje:
“A podvojili su se oni kojima je dana Knjiga nakon što im je došao dokaz jasni.” (El-Bejjine, 4.) O pohvalnom razilaženju Allah Svevišnji kazuje: “... i onda bi Allah, voljom Svojom, uputio vjernike da shvate pravu istinu o onome u čemu se nisu slagali…” (El-Beqare, 213.) Ovo je stav Šafje u djelu Er-Risale, i ostalih četvorice utemeljitelja mezheba, i svih alima u vremenu više od tisuću godina.
Kada postoji razilaženje među uvaženim imamima treba uzeti onaj stav koji je blaži, to jest bolji i ne treba biti strog i smatrati da je strogost mjera predanosti Bogu. Allah Svevišnji kazuje: “I slijedite ono najljepše što vam je od Gospodara vašeg objavljeno...” (Ez-Zumer, 55.) Allah Svevišnji kazuje: “Ti se pra-štanja drži! I traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni!” (El-E’araf, 199.) Allah Svevišnji kazuje: “Koji Kur´an slušaju i slijede ono najljepše u njemu; njima je Allah na pravi put ukazao i oni su pametni.” (Ez-Zu-Zumer, 18.)
Stroži stav ne smatra se i Bogu dražim stavom, i strogost ne predstavlja viši stupanj služenja i predanosti Allahu Svevišnjem. U strožem stavu ima pretjerivanja, a Allah Svevišnji kazuje: “… Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate…” (El-Beqare, 185.) Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Nemojte prema sebi biti prestrogi pa da se prema vama bude prestrogo. Bilo je naroda koji su prema sebi bili prestrogi, pa im je Allah dao prestrogost…”8 U prestrogosti ima umišljenosti, stoga što prestroga osoba po naravi stvari kaže sebi: ‘Ja sam strog, i on koji nije strog kao ja ima u sebi neki nedostatak.’ I ‘ja sam potpuniji od njega’. U prestrogosti postoji i skrivena mjera lošeg mišljenja o Allahu Svevišnjemom, kao da je On objavio Kur’an da ljude muči: “Nismo spustili Kur´an na tebe da se mučiš.” (Ta-ha, 1-2.)

Važno je pripomenuti da je većina ljudi kroz povijest prihvatila islamsko učenje putem pozivanja na lijep način. Allah Svevišnji kazuje: “Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na pravom putu.” (En-Nahl, 125.) Iako se islamsko učenje politički proširio uslijed muslimanskih osvajanja, stanovnici osvojenih područja od Horasana do Arapskog Magreba ostali su kršćani stotinama godina, dok nisu postupno pod utjecajem lijepog pozivanja u islamsko učenje, a ne strogošću i prisilom, primili islamsko učenje. Postoje velike države i cijela područja poput Indonezije, Malezije, Zapadne Afrike i drugih koji su primili islamsko učenje pozivanjem u islamsko učenje na lijep način, a ne osvajanjem. Pretjerana strogoća nije mjerilo pokornosti Bogu, niti način širenja islamskog učenja.

5. Istinsko razumijevanje stvarnosti (Fiqhu-l-vaqi’)

Istinskim razumijevanjem stvarnog stanja misli se na provedbu šerijatskih propisa i odnos prema njima u ovisnosti o stvarnosti i stanju u kojima ljudi žive. Onaj tko govori o šerijat-skim propisima mora imati pravi uvid u život ljudi, upoznati se s njihovim problemima, nevoljama, mogućnostima i onome čemu su izloženi. Istinsko razumijevanje stvarnog stanja uzima u obzir tekstove koji su objavljeni ljudima u određenom vremenskom razdoblju i ono podrazumijeva odlaganje izvršenja određenih obveza do trenutka kada će ljudi biti u mogućnosti izvršiti ih. Imam Gazalija kaže: “Što se tiče istinskog razumijevanja stvarnog stanja ono spada u kategoriju ‘u nuždi je dopušteno i ono što inače nije’. U takvim situacijama nužan je idžtihad, ukoliko prije nije bilo sličnih situacija.’9 Ibn Kajjim el-Dževzije kaže: “I ne samo to, nego onaj koji donosi fetve mora dobro poznavati ljudske spletke, obmane, varke, navike i običajno pravo, jer se fetva mijenja ovisno o vremenu, mjestu, navikama i stanjima, - i sve je to obuhvaćeno Božjom vjerom, kako je to naprijed objaš-njeno.”10

6. Ubijanje nevinih

Allah Svevišnji kazuje: “I ne ubijajte nikoga koga je Allah zabranio, osim kad pravda zahtijeva …!” (El-Isra, 33.), “Reci: ‘Dođite da vam kažem što vam Gospodar vaš propisuje; da Mu ništa ne pridružujete, da roditeljima dobro činite, da djecu svoju, zbog neimaštine, ne ubijate - Mi i vas i njih hranimo - ne približujte se nevaljalostima, bilo javno ili tajno; ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva, - eto, to vam On preporučuje da biste razmislili.’” (El-En’am, 151.)

Ubijanje bilo koga je zabranjeno (haram) i spada u najteže grijehe. Allah Svevišnji kazuje: “Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako netko ubije nekoga tko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini - kao da je sve ljude poubijao; a ako netko bude uzrok da se nečiji život sačuva, - kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili.” (El-Maide, 32.) A vi ste ubili mnoge nevine koji su imali drukčije mišljenje od vašeg, a koji se nisu borili protiv vas i nisu bili naoružani.

7. Ubijanje izaslanika

U svim vjerama je poznato da je ubijanje izaslanika zabranjeno (haram). Pod izaslanicima se ovdje misli na osobe koje su poslane od drugih naroda radi obavljanja časnih misija kao što su postizanje mira ili dostavljanje poruke. Izaslanik ima svoju posebnu zaštitu (nepovredivost). Ibn Mesud kaže: “Postala je ustaljena praksa da se izaslanici ne ubijaju.”11 Novinari su izaslanici istine, jer je njihova zadaća, općenito, ljudima pokazati 

istinu. Vi ste bez milosti ubili dvojicu novinara, Jamesa Foley i Stevena Sotlofa. Stevena Sotlofa ste ubili nakon što vas je njegova majka ponizno molila da pokažete samilost. Zaposlenici koji su predani humanitarnoj pomoći su također izaslanici: izaslanici milosti i dobra. Vi ste ubili radnika koji je bio predan dostavljanju humanitarne pomoći (David Haines). To što ste učinili je haram i u tome se slaže sva ulema.

8. Džihad

Svi muslimani smatraju da džihad predstavlja veliko dobro. Allah Svevišnji kazuje: “O vjernici, zašto ste neki oklijevali kada vam je bilo rečeno: ‘Krenite u borbu na Allahovu putu!’ kao da ste za zemlju prikovani?...” (Et-Tevbe, 38.) Allah Svevišnji, također, kazuje: “I borite se na Allahovu putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! - Allah, doista, ne voli one koji za-podijevaju kavgu.” (El-Beqare, 190.) Ima još mnogo drugih ajeta koji govore o džihadu. Imam Šafja, ostala trojica imama i svi alimi smatraju da je džihad obveza zajednice (fardi kifaje), a ne pojedinačna obveza (fardi ajn) potkrepljujući to riječima Allaha Svevišnjeg: “… On svima obećava lijepu nagradu. Allah će borcima, a ne onima koji se ne bore, dati veliku nagradu. “ (En-Nisa, 95.)

Riječ “džihad” je islamski pojam i nije ga dopušteno voditi protiv bilo kojeg drugog muslimana. To je osnovno i temeljno pravilo. Sva ulema smatra da je džihad uvjetovan dopuštenjem roditelja, uz argumentaciju da je Poslaniku, s.a.v.s., došao čovjek i tražio od njega dopuštenje da ide u džihad, i da ga je on pitao: “Jesu li ti živi roditelji?” Kada je taj čovjek rekao da su mu roditelji živi Poslanik, s.a.v.s., mu je odgovorio: “Tvoj džihad je
da služiš njima.”12

U islamskom učenju postoje dvije vrste džihada: veliki džihad je borba sa svojim nefsom, a mali džihad je borba protiv neprijatelja. Što se tiče velikog džihada, Allahov poslanik, s.a.v.s., kaže: “Vratili smo se iz male borbe u veliku borbu.”13 Ako tvrdite da je ovaj hadis slab, ili potvora Poslanika, odgovor vam je u časnom ajetu: “Zato se ne pokoravaj nevjernicima i bori se njime (Kur’anom) protiv njih svim silama.” (El-Furqan, 52.) Riječi Svevišnjeg “njime” odnose se na Kur’an koji je lijek za ono što je u dušama. Ovo značenje potvrđuju riječi Allahova poslanika, s.a.v.s.: “Hoćete li da vam kažem koja su vaša djela najbolja i najčistija u vašeg Gospodara, kojima će te zaraditi najveće razine i koja su vam bolja od zlata i novca, i bolja nego susret s neprijateljem u kojem vi njega udarate po vratu i on vas udara po vratu?” Rekoše: ‘Svakako’. On reče: “Spominjanje Svevišnjeg Allaha”14 Najveći džihad je borba protiv svoga nefsa, a njegovo oružje je spominjanje Svevišnjeg Allaha i čišćenje duše. Allah Svevišnji objašnjava vezu između ove dvije vrste džihada u sljedećem ajetu: “O vjernici, kada se s kakvim odredom sukobite, smjeli budite i neprestano Allaha spominjite da biste postigli što želite.” (El-Enfal, 45.) Smjelost je mali džihad koji je vezan za borbu protiv nefsa kroz spominjanje Allaha i čišćenje duše. U svakom slučaju, džihad je sredstvo mira, sigurnosti i spokoja, a ne samome sebi svrha. Ovo je očito jasno iz riječi Svevišnjeg: “I borite se protiv njih sve dok mnogoboštva ne nestane i dok se Allahova vjera slobodno ispovijedati ne mogne. Pa ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, jedino protiv nasilnika ostaje.” (El-Beqare, 193.)

U vašem govoru od 4. srpnja 2014. rekli ste “da nema života bez džihada”. Ove vaše riječi, možda su posljedica razumijevanja Kurtubijeva tumačenja kur’anskog ajeta: “O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život osigurati…” Istinski džihad oživljava srca. Život može teći i bez džihada, jer može postojati određena situacija u muslimana koja ne zahtijeva borbu i u kojoj džihad nije obvezatan. Primjera takvih situacija u povijesti islamskog učenja bilo je mnoštvo.

Istina je da se u vama i u vašim borcima dade primijetiti hrabrost, spremnost na žrtvu i namjera džihada. To niko ne spori – bio on prijatelj ili neprijatelj, ako je iskren i ako prati događaje. Ali džihad bez šerijatski opravdanog razloga, bez šerijatski opravdanog cilja, bez šerijatski opravdanog načina i bez šeri-jatski opravdane namjere nije džihad nego haram i zločin.

a) Namjera

Allah Svevišnji kazuje: “Čovjeku pripada samo ono što žuri postići.” (En-Nedžm, 39.) Ebu Musa el-Eš’ari prenosi da je neki čovjek došao Poslaniku, s.a.v.s., i da mu je rekao: “Čovjek se bori iz fanatičnosti, bori se jer je hrabar i bori se kao bi se iskazao, koja je od tih borbi u ime Allaha?” Poslanik reče: “Onaj tko se bori da Allahova riječ bude zadnja taj se bori u ime Alla-ha.”15 Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Prvi čovjek koji će polagati račun bit će onaj tko je poginuo kao šehid. On će biti doveden i njega će njegova djela prepoznati i on će prepoznati svoja djela. Biti će upitan zašto ih je činio. Odgovorit će: ‘Borio sam se za vas sve dok nisam pao kao šehid.’ Djela će reći: ‘Slagao si. Borio si se da se kaže kako si odvažan i tako su ljudi govorili.’ Zatim će licem okrenut prema zemlji biti vučen sve dok ne bude bačen u vatru…”16

b) Razlozi za džihad

Muslimani se bore protiv onih koji se bore protiv njih i ne bore se protiv onoga koji se ne bori protiv njih. Oni ne nasrću na nikog tko ne nasrće na njih. Sljedeći ajet pojašnjava kada Allah Svevišnji dopušta džihad: “Dopušta se obrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini - a Allah im, doista, može pomoći -, onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: ‘Gospodar naš je Allah!’ A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni samostani, i crkve, i hevre, a i džamije u kojime se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu, - ta Allah je zaista moćan i silan.” (El-Hadždž, 39-40.)

Džihad je vezan za sigurnost, za slobodu vjeroispovijedanja, s nasiljem koje je izvršeno na zemlji i s protjerivanjem iz domova. Ova dva ajeta su objavljena trinaest godina nakon mučenja, ubijanja, progonstva i nasilja kojima su bili izloženi Poslanik, s.a.v.s, i ashabi od strane mušrika. Ne postoji agresivni džihad zbog drukčijeg mišljenja ili vjere. Ovo je stav Ebu Hanife, Malika i Ahmeda i sve uleme uključujući i Ibn Tejmiju. Drukčiji stav imaju samo neki od sljedbenika Šafje.17

c) Cilj džihada

Što se tiče cilja džihada i oko njega postoji jedinstven stav uleme jer Allah Svevišnji kazuje: “I borite se protiv njih sve dok mnogoboštva ne nestane i dok se Allahova vjera slobodno ispovijedati ne uzmogne. Pa ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, jedino protiv nasilnika ostaje.” (El-Bekare, 193.) A Allahov poslanik, s.a.v.s., kaže: “Zapovjeđeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne kažu: LA ILAHE ILLALLAH (NEMA BOGA OSIM ALLAHA). A tko kaže: LA ILAHE ILLALLAH (NEMA BOGA OSIM ALLAHA) od mene je sačuvao sebe i svoj imetak osim onoga na koga postoji pravo, i Allah će s njim svoditi račun.”18 Ovo je cilj džihada, nakon što muslimani budu napadnuti. Ovi tekstovi pokazuju kako izgleda pobjeda u slučaju pobjede muslimana. Ne može se miješati cilj džihada i povod džihada o čemu postoji jedinstven stav sve uleme. Ovaj hadis se već ostvario i vezan je za ajet u kome je obećanje Svevišnjeg Allaha: “On je poslao Poslanika Svoga s uputom i vjerom istinitom da bi je uzdigao iznad svih vjera. A Allah je dovoljan Svjedok!” (El-Feth, 28.) Ostvario se na Arapskom poluotoku u doba Allahova poslanika, s.a.v.s. Allah Svevišnji kazuje: “… I da opomeneš Mekku i one oko nje…” Allahova zapovijed je: “O vjernici, borite se protiv nevjernika koji su u blizini vašoj…” (Et-Tevbe, 123.) Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Protjerajte mušrike s Arapskog poluotoka.”19 A kako da se to ne ostvari kada je to Allahovo obećanje Poslaniku. “On je Poslanika Svoga poslao s uputom i vjerom istinitom da bi je uzdigao iznad svih vjera, makar ne bilo pravo mnogo-bošcima.” (Es-Saf, 9.)

U svakom slučaju oni koji zapovijedaju džihad mogu obustaviti borbu kada budu uvjereni da je u tome probitak muslimana jer Allah Svevišnji kazuje: “... Pa ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, jedino protiv nasilnika ostaje.” (El-Beqare, 193.)

d) Način džihada

U najkraćem, ono što se navodi o načinu džihada su riječi Allahova poslanika, s.a.v.s.: “Idite u pohode, ali nemojte pretjerivati, ne budite izdajice (vjerolomnici), nemojte se iživljavati i ubijati djecu...”20 Kada je Ebu Bekr es-Siddik, r.a., opremio vojsku radi slanja u Šam rekao im je: “Vi ćete naići na ljude koji su se zatvorili u isposničke ćelije (samostane). Pustite ih i ono čemu su se zavjetovali. I ne ubijajte starce, žene i djecu. Nemojte rušiti ono što je izgrađeno i sjeći drveće, osim za potrebe. Nemojte ubijati životinje, osim za potrebe. Nemojte paliti palme, niti ih uništavati. Nemojte biti izdajice, niti mučitelji, niti kukavice, niti zlobnici. A Allah će sigurno pomoći one koji Njega pomažu i Njegove poslanike. Allah je uistinu Silan i Moćan.”21

Što se tiče ubijanja zarobljenika to je zabranjeno (haram), a vi ste pobili i zaklali mnoge zarobljenike. Tako ste, na primjer, ubili 1.700 zarobljenika u uporištu Speicher u Tikritu u lipnju 2014. godine. Ubili ste 1.200 zarobljenika na naftnom polju Eš-šair u lipnju 2014. godine. Ubili ste u kolovozu 2014. 700 zarobljenika iz plemena Šuajtat u mjestu Diriz-zur. Šest stotina njih su bili civili i nenaoružani. Ubili ste 250 zarobljenika u zračnom uporištu u Rikki u kolovozu 2014. godine. Pobili ste kurdske i libanonske vojnike i mnoge druge za koje samo Allah zna. A to su stravični ratni zločini.

Ako kažete da je Poslanik, s.a.v.s., pobio neke zarobljenike u nekim pohodima odgovor je da je zapovijedio da se ubiju dvojica nakon bitke na Bedru i to su: Akabe bin Ebi Muajt i En-Nadr bin El-Haris. Svi koji su pogubljeni bili su ratne vođe i ratni zločinci. Pogubljenje ratnog zločinca je dopušteno po zapovijedi vladara. Tako je postupio Salahuddin el-Ejjubi nakon oslobođenja Kudsa. Tako su postupili i saveznici na suđenju u Nür-nbergu nakon Drugoga svjetskog rata. Kada je riječ o desetinama tisuća zarobljenika koji su pali u ruke Allahova poslanika, s.a.v.s., a koji nisu bili ratni vođe tijekom deset godina u kojima je bilo dvadeset devet bitaka, on nije ubio nijednog običnog ratnika. Ne samo to, nego je oporuko, ostavio da se prema njima lijepo postupa. Allahov propis po pitanju zarobljenika je jasan i ovo su Njegove riječi: “… i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtijevajte, sve dok borba ne prestane...” (Muhammed, 4.) Allah Svevišnji je zapovijedio da se zarobljenik poštuje i da se prema njemu pokaže velikodušnost. On, Svemogući, kazuje: “I hranu su davali - mada su je i sami željeli - siromahu i siročetu i zarobljeniku.” (El-Insan, 8.)

Ako kažete da je Allahov poslanik, s.a.v.s. zapovjedio da se pobije pleme Kurejza i da je među njima bilo oko 700 muškaraca, odgovor je da Allahov poslanik, s.a.v.s. to nije naredio, nego je to bilo sudska odluka koja spada u najpravednije sudske odluke, jer im je bilo dopušteno izabrati sudca i to je bila njihova presuda njima samima. Oni su tražili da im sudi njihov saveznik Sead ibn Muaz22, a razlog je bio ne to što su se borili protiv muslimana nego što su izdali državu kada je bila u ratu u kojoj su bili ravnopravni građani i što su tim činom izložili živote svih članova ummeta opasnosti da budu pobijeni. Ako ste iz tog događaja izvukli propis onda trebate izvući i propis da date optuženom izbor birati svojom slobodnom voljom koji će mu sud suditi. U svakom slučaju, sunnet Poslanika kada su u pitanju zarobljenici je onaj kako je postupio u godini oslobođenja Mekke, a on je oprost i još im je rekao: “Kažem vam ono što je Jusuf rekao svojoj braći: ‘Danas za vas nema prijekora, idite, slobodni ste.’”23

I konačno, obrazac džihada je da budu ubijani samo borci. Nije dopušteno namjerno ubijati njihove obitelji ili one koji se ne bore. Ako kažete da je Poslanik, s.a.v.s., kada je upitan za djecu i žene mušrika rekao: “Oni pripadaju jedni drugima”24, odgovor je da ovaj hadis govori o stradanju nevinih pogrješkom, a ne upućuje na namjerno ubijanje nevinih, kakav je slučaj kod samoubilačkih pothvata eksplozivom. Što se tiče riječi Svevišnjeg: “... i
budi prema njima strog…” (Et-Tewbe, 73.) i riječi Svevišnjeg: “… i neka oni osjete vašu strogost…” one se odnose na tijek bitke, a ne na ono što dolazi poslije.

9. Optuživanje za nevjerstvo (et-tekfr)

Neka kriva razumijevanja glede optuživanja ljudi za nevjer-stvo naslanjaju se na pretjerivanja nekih selefjskih učenjaka o tom pitanju. Oni su bili strožiji od dvojice šejhova: Ibn Tejmijje i Ibnu-l-Qajjima. Govor o optuživanju drugoga za nevjerovanje svodi se na slijedeće:
a) Osnovica u islamskom učenju je da onaj koji kaže, LA ILA-HE ILLLALLAH MUHAMMEDUN RESULULLAH, jest musliman. Onome koji se pridržava temelja islamskog učenja zabranjeno je reči da je nevjernik. Allah Svevišnji kazuje: “... Pa ako se pokaju i budu klanjanje obavljali i zekat davali, ostavite ih na miru, jer Allah zaista prašta i samilostan je.” (Et-Tevbe, 5.) A Allahov poslanik, s.a.v..s., kaže: “Teško vama, nemojte da se nakon mene vraćate nevjerstvu i da jedni druge ubijate.”25 Allahov poslanik, također, kaže: “… tko kaže LA ILAHE ILLALLAH (NEMA BOGA OSIM ALLAHA) sačuvao je od mene sebe i svoj imetak osim onoga na koji postoji pravo, i Allah će s njim svoditi račun.”26 Ibn Omer i Aiša, neka je Bog zadovoljan s njima, govorili su: “Ne može se optuživati za nevjerstvo onaj koji klanja prema Kibli.”27

b) Ovo pitanje je jedno od najopasnijih pitanja, stoga što ono podrazumijeva prolijevanje krvi muslimana, uništavanje njihovih života, kršenje njihovih svetosti, imovine i prava. Allah Svevišnji kazuje: “Onome tko namjerno ubije vjernika kazna će biti - Džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i proklet će ga i patnju mu veliku pripremiti.” (En-Nisa, 93.) A Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Koji god vjernik kaže svom bratu: ‘kafre’ (nevjerniče), navuče na sebe Božju srdž-bu.”28 Allah Svevišnji strogo upozorava da je zabranjeno ubiti onoga tko jezikom prihvati islamsko učenje. On, Allah Svevišnji, kazuje: “… Ako vas takvi ostave na miru i ne napadaju vas, i ako vam ponude mir, onda vam Allah ne daje nikakva prava protiv njih.” (En-Nisa, 90.) Allah Svevišnji, također, kaže: “O vjernici, kada u boj krenete, na Allahovu putu, sve dobro ispitajte i onome tko vam nazove selam ne recite: ‘Ti nisi vjernik!’ - kako biste se domogli ovozemaljskih dobara; u Allaha su mnoge dobiti! I vi ste prije bili kao oni, pa vam je Allah darovao milost Svoju; zato uvijek sve dobro ispitajte, a Allahu je, zaista, poznato ono što radite.” (En-Nisa, 94.) Riječi Svevišnjeg: “zato uvijek sve dobro ispitajte” znače: pitajte ih jesu li su muslimani! Od njih se prihvaća odgovor koji iskažu bez ispitivanja njihovog imana. Nije dopušteno ubiti muslimana, niti bilo kojeg čovjeka koji nije naoružan i koji se ne bori. Slučaj Usame ibn Zejda koji je ubio čovjeka nakon što je izgovorio LA ILAHE ILLALLAH to potvrđuje. Kada je za to čuo Allahov poslanik, s.a.v.s., upitao ga je: “Je li rekao LA ILAHE ILLALLAH i nakon toga ti si ga ubio?” Usama je odgovorio: “Allahov poslaniče, rekao je to iz straha od oružja”, na što je Allahov poslanik, s.a.v.s., rekao: “Jesi li ti otvorio njegovo srce pa da znaš da je to rekao iz straha ili ne.”29
Na internetu se na više mjesta pojavio video u kojem se vidi da je Šakir Vehib, koji je tada pripadao ISIL-u (DAIŠ-u) zaustavio nenaoružane civile koji su rekli da su muslimani, nakon čega ih je upitao o nekim namazima i koliko imaju rekata. Oni su pogriješili u odgovoru, nakon čega ih je ubio.30 Činiti tako nešto je strogo zabranjeno (haram) i strašan zločin.

c) Ljudska djela su povezana s namjerom koja stoji iza djela:

Allahov poslanik, s.a.v.s., kaže: “Djela se vrednuju prema namjerama i svaki čovjek će imati ono kakvu je namjeru imao…”31 Allah Svevišnji kazuje: “Kad ti licemjeri dolaze, oni govore: ‘Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov poslanik!’ - I Allah zna da si ti, zaista, Njegovo poslanik, a Allah tvrdi i da su licemjeri pravi laš-ci.” (El-Munafkun, 1.) Allah Svevišnji opisuje dvoličnjake kao one koji svjedoče da je Muhammed, a.s., poslanik, što su riječi koje potvrđuju neospornu istinu, ali i tvrdi da je to što govore licemjeri laž jer je njihova izrečena sa ciljem da se laže, iako joj je sadržaj istina. Laž se ogleda u tome da oni jezicima govore ono za što Allah zna da srcima ne priznaju. Ovo znači da nevjerovanje iziskuje namjeru da se ne vjeruje, a ne samo puke riječi, ili nerazumno djelo. Stoga nije dopušteno donositi sud o bilo kojoj osobi da je nevjernik sve dok se ne pokaže namjera nevjerovanja. Nije dopušteno za nekog kazati da je nevjernik sve dok se ne utvrdi namjera nevjerovanja, jer osoba može biti prisiljena, ili nemati tu namjeru, ili biti neznalica, ili lud, - i možda griješi u razumijevanju ovog pitanja. Allah Svevišnji kazuje: “Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, - osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri -, čeka Allaho-va kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika.” (En-Nahl, 106.)

Nije dopušteno da nečiji postupak tumači bilo tko osim onoga koji je taj postupak učinio, ako je to djelo oko koga postoji razmimoilaženje među muslimanima. Nije dopušteno optuživati nekoga za nevjerstvo oko bilo kojeg pitanja oko koga postoji razmimoilaženje među muslimanskom ulemom, kao što nije dopušteno uopćeno optuživati određene ljude za nevjer-stvo. Za nevjerstvo je moguće optužiti osobu na temelju onoga što ona radi i kakvu namjeru ima. Allah Svevišnji kazuje: “I nijedan grješnik neće nositi grijehe drugoga…” Također, nije dopušteno optuživati za nevjerstvo onoga koji sumnja u nevjerstvo drugih, ili koji ih ne optužuje za nevjerovanje.

Razlog zašto ovoliko dugo govorimo o ovome je to što ste svijetu podijelili knjige šejha Muhammeda Abdulvehhaba čim ste došli u Mosul, a također i u Halep. U svakom slučaju, učenjaci, među kojima i Ibn Tejmijje i Ibnu-l-Kajjim el-Dževzi pravili su razliku između djela kafra i optuživanja nekog za nevjerovanje. Čak i kada neko učini nešto u čemu ima elemenata, ili nečega od nevjerovanja, nije moguće takvu osobu optuživati za nevjerovanje zbog navedenih razloga. Ez-Zehebi32 prenosi od svoga šejha Ibn Tejmijje da je u zadnjim danima svoga života govorio: “Ja nikoga od ummeta ne optužujem za nevjerovanje.” Također je ponavljao da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Abdest čuva samo vjernik i onaj tko čuva namaze s abdestom musliman je.”

Postoji važna pojedinost koja se sastoji u tome da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Prikriveni širk je kada čovjek ustane klanjati ili klanja ljepše kada primijeti da ga gleda neki drugi čovjek.”33 Poslanik označava pokazivanje u namazu “prikrivenim širkom” koji je mali širk. Taj mali širk koga čine neki ljudi ne smatra se velikim širkom i ne dovodi do optuživanja nekoga za nevjer-stvo, niti izlaženje iz ummeta. Svi ljudi nakon poslanika i vjerovjesnika robuju Allahu onako kako mogu, a ne kako to zaista zaslužuje Allah Svevišnji. Allah Svevišnji kazuje: “I nisu Allaha uvažavali koliko On to zaslužuje …” (El-En’am, 91.)

Allah Svevišnji kazuje: “Pitaju te o duši. Kazuj: ‘Što je duša -samo Gospodar moj zna, a vama je dano samo malo znanja.’" (el-Isra, 85.) Ali, Allah Svevišnji prihvaća taj ibadet, dok ljudi ne shvaćaju pravu istinu o Allahu stoga što”... Ništa nije kao On...” (Eš-Šura, 11.) i: ”Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire …” (El-En’am, 103.) O Njemu, Uzvišenom, ne znamo ništa drugo osim onoga što je On kazao o Sebi putem objave i što je o Njemu rekao naš Poslanik, Muhammed, s.a.v.s. On (Svevišnji) “… šalje Objavu, riječi Svoje - kome hoće od robova Svojih …” (Gafr, 15.) Kako onda može bilo koja osoba potegnuti sablju protiv drugih osoba kada vidi da oni ne robuju Svevišnjem Allahu kako to On zaslužuje? Jer nitko ne može robovati Svevišnjem Allahu koliko to On zaslužuje ako to Allah Svevišnji ne dopusti. U svakom slučaju, pitanje mnogoboštva u Arapa na Arapskom poluotoku nije moguće jer je Allahov poslanik, s.a.v.s., rekao: “Šejtan je izgubio nadu da će ga klanjači na Arapskom poluotoku obožavati, ali će ih zadirkivati.”34

10. Sljedbenici Knjige

Što se tiče kršćana Arapa, njima ste dali mogućnost da biraju između plaćanja džizje i sablje, ili prelaska na islamsko učenje. Njihove kuće ste obilježili crvenom bojom i porušili crkve. U nekim slučajevima ste opljačkali njihove kuće i imovinu i neke od njih pobili. Prouzrokovali ste progon nekih od njih od kojih su mnogi pobjegli samo u odjeći spašavajući gole živote. Ovi kršćani ne ratuju protiv islamskog učenja i nisu prema njemu neprijateljski raspoloženi, nego su prijatelji, susjedi i suradnici u državi. Sa šerijatske strane svi oni su pod starim zaštitama od prije 1.400 godina i na njih se ne odnose ajeti o džihadu. Među kršćanima je bilo i onih koji su se borili u vojsci Allahova poslanika, s.a.v.s., protiv Bizantinaca i koji su bili građani Medine u to doba. Među njima ima onih koji su pod zaštitom koju su dobili od Omera ibnul-Hattaba, Halida ibnul-Velida i emevijskih, aba-sijskih i osmanlijskih halifa i njihovih država. Suština toga je da oni nisu stranci u ovim krajevima, nego čine domaće stanovništvo još prije pojave islamskog učenja, i nisu neprijatelji, nego prijatelji već 1.400 godina. Branili su svoje zemlje u svim ratovima protiv križara, kolonijalizma, Izraela i u drugim ratovima, pa kako se onda odnositi prema njima kao prema neprijatelju? Allah Svevišnji kazuje: “Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone - Allah, zaista, voli one koji su pravični.” (El-Mumtehane, 8.)

Kada je u pitanju džizja (glavarina), u Šerijatu postoje dvije vrste džizje: džizja koja se uzima od onih koji su se borili protiv islamskog učenja, kako se to razumije iz riječi Svevišnjeg: “Borite se protiv onih kojima je dana Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru -sve dok ne daju glavarinu poslušno i smjerno.” (Et-Tevbe, 29.) Ovaj ajet se odnosi na one koji su pokrenuli borbu protiv muslimana, što potvrđuje ajet koje se nalazi u istoj suri malo prije ovog ajeta: “Zar se nećete boriti protiv ljudi koji su prisege svoje prekršili i nastojali protjerati Poslanika, i prvi vas napali?

Zar ih se bojite? Preče je da se Allaha bojite, ako ste vjernici.” (Et-Tevbe, 13.) Kada su u pitanju oni koji se nisu borili protiv islamskog učenja od njih se uzima džizja po sporazumu bez okrutnosti. Omer ibnul-Hattab, r.a., suglasio se da se džizja naziva sadakom i uzima se umjesto zekata u postotku koji je manji od zekata i ide u Bejtu-l-mal iz kojeg se daje i kršćanima građanima kada za to ima potrebe, kako je to radio Omer, neka je Bog zadovoljan s njim.

11. Jezidi

Jezide ste svrstali pod propise o džihadu, iako se nisu borili protiv vas, niti protiv muslimana i smatrate da obožavaju šejta-na (da su sotanisti). Dali ste im mogućnost da ili budu pobijeni, ili prisilno prihvate islamsko učenje. Stotine njih ste pobili i pokopali u masovne grobnice i prouzrokovali ste smrt i patnju stotina drugih. Da nije bilo intervencije Amerikanaca i Kurda desetine tisuća njihovih žena, muškaraca, staraca i djece bi pomrlo. Sve su to stravični zločini. Sa šerijatske strane oni su medžusije (obožavatelji vatre) što znači da pripadaju sljedbenicima Knjige. “Allah će na Sudnjem danu odvojiti vjernike od Židova, Sabijaca, Kršćana, poklonika vatre i mnogobožaca. Allah, zaista, sve dobro zna.” (El-Hadždž, 17.) Čak i ako ste sumnjali jesu li sljedbenici Knjige, mnoga starija čestita ulema (ulemaus-selefs-salih) ih svrstava u medžusije. Emevije su smatrali Hinduse i Budiste sljedbenicima Knjige. El-Qurtubi35 prenosi da je el-Evzai govorio: “Džizja se uzima od svih obožavatelja idola, vatre, onih koji ne priznaju i poriču Boga.” To je stav i Malika koji smatra da se džizja uzima od svih vrsta nevjerovanja i poricanja Boga bilo da su Arapi, ili nearapi, … izuzev odmetnika (murteda).

12. Porobljavanje

Jedan od ciljeva islamskog učenja koji nijedan alim ne poriče je borba na iskorjenjivanju ropstva. Allah Svevišnji kazuje: “A što ti misliš: kako se može na blagodatima zahvalan biti? roba ropstva osloboditi, ili, kad glad hara, nahraniti.” (El-Beled, 12-14.); “… dužni su, prije nego što jedni drugo dodirnu, da jednog
roba ropstva oslobode.” (El-Mudžadele, 3.) Prije više od stotinu godina svi muslimani i cijeli svijet zauzeli su stav da je porobljavanje zabranjeno i da se smatra zločinom. To je veliki iskorak u povijest čovječanstva, a vi stotinu godina nakon što su muslimani zauzeli jedinstven stav to kršite i uzimate žene kao robinje. Na taj način na zemlji ponovo uvodite smutnju, nered i ono što je ružno. To je nešto što je zakonom zabranjeno već više od stotinu godina i sve islamske zemlje su potpisnice ugovora o zabrani ropstva, a Allah Svevišnji naređuje: ... i ispunjavajte ugovorom preuzete obveze, jer će se za obvezu, zaista, odgovarati.” (El-Isra, 34.) Snosit ćete odgovornost za taj veliki zločin koji u budućnosti može dovesti do porobljavanja muslimanki u područjima u kojima su drugi dominantni, a koji mrze islamsko učenje, i snosit ćete odgovornost za silovanje žena muslimanki i njihovo prisiljavanje na blud, kao reakciju na ono što ste radili Jezidkinjama.

13. Prisila

Allah Svevišnji kazuje: “Ti vlast nad njima nemaš!” (El-Ga-šije, 22.); “U vjeru nije dopušteno silom nagoniti - pravi put se jasno razlikuje od zablude...!” (El-Beqare, 256.); “Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?” (Junus, 99.); “I kazuj: ‘Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa tko hoće - neka vjeruje, a tko hoće - neka ne vjeruje...’” (El-Kehf, 29.), i On kazuje: “...Vama - vaša vjera, a meni - moja!” (El-Kafrun, 6.)

Poznato je da je ajet “U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti” objavljen nakon oslobođenja Mekke i nitko ne može kazati da je taj ajet dokinut, a vi ste prisiljavali ljude u vjeru, kao što ste prisiljavali muslimane da prihvaćaju vaša mišljenja. Vi prisiljavate sve koji žive pod vašom vlašću da izvršavaju i najsitnije i najkrupnije stvari koje su pitanje odnosa između čovjeka i njegovog Gospodara. U Riqqi, Diriz-zuru i drugim područjima pod vašim nadzorom naoružane osobe se kreću među svijetom i nazivaju sebe “el-hisbe / vršitelji obračuna” koji svode račune s ljudima kao da su zaduženi od Svevišnjeg Allaha provoditi Njegove zapovijedi. Nije poznato da je bilo koji ashab to radio i to se ne može smatrati “naređivanjem da se čini dobro i odvraćanjem od zla”. To što vi radite je prisila, obijest i neprekidno utjerivanje straha kako tko hoće. Da Allah Svevišnji hoće da se tako radi prisilio bi ljude da izvršavaju najsitnije pojedinosti Njegove vjere. Allah Svevišnji kazuje: “… A zar ne znaju vjernici da bi Allah, kad bi samo htio, sve ljude na pravi put uputio….” (Er-R’ad, 31.) On, Allah Svevišnji, također kaže: “Kad bismo htjeli, Mi bismo im s neba jedan znak poslali pred kojim bi oni vratove svoje po-gnuli.” (Eš-Šu’ara, 4.)

14. Žene

Ovo je duga tema koja se može sažeti u to da ste vi žene pretvorili kao da su u logoru, ili zatvoru, da se oblače po vašem mišljenju, da ne izlaze, ne obrazuju se, ne rade i ne zarađuju, niti se slobodno kreću. Žene prisiljavate da se udaju za vaše borce, a Allah Svevišnji kazuje: “O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Alla-ha se bojte - s imenom čijim jedni druge molite - i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vam bdi.” (En-Nisa, 1.) Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “U oporuku vam ostavljam da sa ženama lijepo postupate.”

15. Djeca

Učinili ste da djeca sudjeluju u ratovima i u ubijanju. Neka od njih nose oružje, a druga se igraju s odsječenim ljudskim glavama. Neka od njih idu u borbe, ubijaju i bivaju ubijena. Među djecom ima one koja su mučena u vašim školama da bi bila prisiljena na određena djela, a neku ste pogubili. Ovdje je dopušteno kazati da su sve nabrojane pojave zločini protiv nevinih osoba, jer su ta djeca malodobna i nemaju obveze (gajru mukellefn) koje imaju punoljetni. Allah Svevišnji kazuje: “A zašto se vi ne biste borili na Allahovu putu za potlačene, za muškarce i žene i djecu, koji uzvikuju: ‘Gospodaru naš, izbavi nas iz ovog grada, čiji su stanovnici nasilnici, i Ti nam odredi zaštitnika i Ti nam podaj onoga tko će nam pomoći!’" (En-nisa, 75.)

16. Izvršavanje šerijatskih kazni (el-hudud)

Izvršavanje šerijatskih kazni je neosporna obveza, ali se šerijatske kazne ne izvršavaju prije opomene i upozorenja, niti se izvršavaju u surovim okolnostima. Tako na primjer, Poslanik, s.a.v.s., nije izvršio šerijatske kazne u nekim slučajevima. Omer ibnul-Hattab nije provodio šerijatske kazne u godini gladi, - kako je to zabilježeno. U svim mezhebima Šerijata postoje jasne procedure provođenja šerijatskih kazni kojih se mora pridržavati i uz koje se treba pokazati samilost. Uvjeti za primjenu šerijatskih kazni su takvi da je njihova realizacija veoma teška. Ako postoji sumnja, onda se šerijatske kazne ne izvršavaju. To znači da se šerijatska kazna ne izvršava ako postoji bilo kakva sumnja. Šerijatske kazne se ne izvršavaju nad onima koji su siromašni i nemaju ništa, niti za krađu voća i povrća. Šerijatske kazne se ne izvršavaju za krađu imetka ispod određenog iznosa, a Vi ste požurili sa izvršavanjem šerijatskih kazni dok je kod vjerski svjesnih ljudi primjena šerijatskih kazni jedno od najtežih pitanja. Nema potrebe da govorimo o uvjetima koji su neophodni da bi se dokazala prostitucija i o četiri pravedna svjedoka koji moraju svojim očima vidjeti čin spolnog odnosa.

17. Mučenje

Neki koji su bili pod vašom vlašću, ili zarobljenici kod vas, žale se da ste ih mučili strahom, prebijanjem, ubijanjem i različitim vrstama mučenja u koja spada i zakopavanje živih ljudi. Odsijecanje glava noževima spada u najteže vrste mučenja i šerijatski nije dopušteno. Ako postoji zakonom utvrđen razlog za smaknuće ono se vrši sabljom i to jednim udarcem. Na masovnim pogubljenjima, koja su u osnovi strogo zabranjena (haram), kako je to naprijed objašnjeno, vaši borci se ismijavaju koga će pogubiti, raduju se tuđoj nesreći i izgovaraju glasove kao životinje, govoreći poklat ćemo vas kao stoku, a zatim to i učine. Vaši borci se ne zadovoljavaju samo ubojstvima nego uz ubojstva podcjenjuju, ponižavaju i izruguju se, a Allah Svevišnji kazuje: “O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih…” (El-Hudžurat, 11.)

18. Oskvrnuće mrtvih tijela

Vi odsijecate glave, nabijate ih na kolčeve, postavljate ih posvuda i udarate ih. Ove zločine pokazujete svijetu dok svijet sa zadovoljstvom gleda nogomet, koji predstavlja šerijatom dopuštenu zabavnu igru koja u osnovi od ljudi otklanja potište-nost i čini da zaborave na svoje probleme. Vi se rugate mrtvim tijelima i odsječenim glavama i to emitirate iz vojarni koje ste zauzeli u Siriji. Sada svako u svijetu može govoriti o divljaštvu islamskoga učenja jer ste vi na internetu pokazali to divljaštvo u ime islamskog učenja i dali svijetu jak argument protiv islamskog učenja, mada islamsko učenje nema ništa s takvim ponašanjem i djelima i strogo ih zabranjuje.

19. Pripisivanje zlodjela Svevišnjem Allahu kao dokaz skromnosti

U uporištu 17. divizije na sjeveroistoku Sirije vezali ste zarobljene sirijske vojnike bodljikavom žicom i odsjekli im glave noževima, a zatim sve to stavili na internet i izjavili: - Vaša braća, vojnici ”islamske države” kojima je Allah iz Svoje dobrote i milosti dao da osvoje 17. diviziju. Sve je to Allahova moć, oprema. - Vi stravičan zločin pripisujete Allahu Svevišnjem i smatrate to

vašim činom skromnosti, tvrdeći da je On Taj Koji je to učinio, a ne vi. Ali, Allah Svevišnji kazuje: “A kada učine neko ružno djelo, govore: ‘Zatekli smo pretke naše da to rade, a i Allah nam je to zapovjedio.’ Reci: ‘Allah ne zapovijeda da se rade ružna djela! Zašto o Allahu govorite ono što ne znate?’" (El-E’raf, 28.)
20. Rušenje grobova poslanika i ashaba

Digli ste u zrak i razorili grobove poslanika i ashaba. Pitanje grobova je pitanje oko koga postoji razmimoilaženje među ulemom. Ali u svakom slučaju nije dopušteno dizanje grobova u zrak, njihovo preoravanje i oštećivanje tijela poslanika i asha-ba, kao što nije dopušteno paljenje grožđa pod izgovorom da neki od njega prave vino. Allah Svevišnji kazuje: “... A onda oni do čijih se riječi najviše držalo rekoše: ‘Napravit ćemo na ulazu u nju bogomolju.’” (El-Kehf, 21.); “... Neka vam mjesto na kojem je stajao Ibrahim bude prostor iza koga ćete klanjanje obavljati …!” (El-Beqare, 125.) A Allahov poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Bio sam vam zabranio da posjećujete mezare (grobove), ali je Muhammedu dopušteno posjećivati mezar svoje majke, pa ih posjećujte jer oni podsjećaju na Ahiret.”36 Kod posjećivanja me-zara dolazi do podsjećanja na smrt i na Drugi svijet (Ahiret), a Allah Svevišnji kazuje: “Zaokuplja vas nastojanje da što imućniji budete sve dok grobove ne naselite.” (Et-Tekasur, 1-2.)

Što se tiče riječi Ebu Omera el-Bagdadija: “Smatramo obveznim porušiti i ukloniti sve vidove širka i zabraniti sve njegove putove jer Muslim prenosi u svom Sahihu od Ebu-l-Hejjadža el-Esedija da mu je Alija ibn Ebi Talib, r.a., rekao: “Hoćeš li da ti kažem na što me poticao Poslanik, s.a.v.s.,: da ne ostavljam nijedan kip a da ga ne zbrišem, niti ijedan uzdignut grob a da ga ne poravnam.” I, ako su vaše riječi točne, one se ne odnose na mezare poslanika i ashaba, jer su ashabi imali jedinstven stav da se Allahov poslanik, s.a.v.s., ukopa u objektu koji je naslonjen na džamiju, kao i dvojica ashaba: Ebu Bekr i Omer, neka je Bog s njima zadovoljan.

21. Pobuna protiv vladara

Što se tiče pobune protiv vladara ona je dopuštena samo onda kada vladar istupi s “javnim” nevjerstvom, to jest s otvorenim nevjerstvom za koje postoji jedinstven stav uleme da se za tako nešto čovjek može optužiti za nevjerstvo, ili kada zabranjuje obavljanje klanjanja. Dokaz za to su riječi Svevišnjeg Allaha: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim….” (En-Nisa, 59.), kao i riječi Poslanika, s.a.v..s., : “Slušajte i pokoravajte se predstavnicima vašim makar nad vama vlast imao Habešija čija je glava kao crno grožđe.”37 Posalnik, s.a.v.s., kaže: “Najbolje vaše vođe su oni koje vi volite i oni koji vas vole, i oni koji se za vas mole i za koje se vi molite. A najgore vaše vođe su oni koje vi mrzite i koji vas mrze, i koje vi proklinjete i koji vas proklinju.” Netko reče: ‘Zar im se nećemo sabljom suprotstaviti?’ On je odgovorio: ‘Ne, dok među vama obavljaju namaz. Kada od onih koji vama upravljaju vidite nešto što ne volite, nemojte voljeti njegovo djelo, ali mu ne otkazujte poslušnost.’”38 Kada je u pitanju vladar koji je teški grješnik (fasiq), ili pokvarenjak njega smjenjuju oni koji na to imaju pravo i koji su ga i postavili, bez smutnje, oružane pobune i bez prolijevanja krvi, ako su u mogućnosti, ali ne ustaju protiv njega oružjem. Nije dopušteno ustati protiv vladara čak i ako ne održava Šerijat, ili neke njegove odredbe, jer Allah Svevišnji kazuje: “... A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.” (El-Maide, 44.); “... Oni koji ne sude prema onom što je Allah objavio pravi su nasilnici.” (El-Maide, 45.); “... Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio - pravi su grješnici.” (El-Maide, 47.) Postoje tri vida ponašanja onih koji ne održavaju Šerijat: nevjerstvo, teško griješenje i nasilje; onaj tko u potpunosti zabranjuje Šerijat u islamskoj državi on je kafr (nevjernik); Onaj tko uspostavlja samo neke šerijatske norme, ili uspostavlja samo intencije (nakane) Šerijata on je fasiq (teški griješnik), ili nasilnik (zalim). U nekim zemljama su šerijatski propisi ograničeni zbog normi vlasti koje su zasnovane na sigurnosti zemlje, - što je dopušteno. Sva priča o ovome može se svesti na stav Ibn Abbasa39 koji kaže: - da je onaj tko ne uspostavlja Šerijat fasiq (teški grješnik), nasilnik (zalim), a da nije nevjernik (kafr) te da protiv njega nije dopušteno ustati oružjem. Ibn Abbas, r.a., kaže da je suđenje po onome što nije objavio Allah Svevišnji nešto niži kufr od nevjerovanja (kufr du-ne kufr) To nije kufr (nevjerstvo) koje odvaja osobu od milleta.

22. Hilafet

Hilafet je obveza (vadžib) ummeta o čemu ulema ima jedinstven stav. Ummet nema hilafeta od njegovog ukidanja 1924. godine. Ali za novi hilafet potrebno je suglasje muslimana (idžma’) i to ne samo jedne skupine koja zauzme jedan kutak ili određenu površinu zemlje. Omer ibnul-Hattab, r.a., kaže: “Tko izabere nekoga za halifu bez savjetovanja s muslimanima takav halifa ne će biti prihvaćen, niti onaj koji ga je birao iz opreza da ne bi bi obojica bili ubijeni.”40 Proglašavanje hilafeta bez suglasja muslimana (idžma’) predstavlja smutnju (ftnu) stoga što gomile muslimana koji nisu birali ostaju izvan hilafeta. To, također, može dovesti do proglašavanja mnogih hilafeta i smutnje će se tako namnožiti. Početak takve smutnje pojavio se kod sunitskih imama u Mosulu koji vam nisu dali prisegu. U vašem nastupnom govoru naveli ste dio govora Ebu Bekra esSiddika, neka je Bog zadovoljan s njim: “Ja sam postavljen da vladam nad vama, a nisam najbolji od vas.” Postavlja se pitanje tko vas je postavio da budete halifa ummeta? Da li je to vaša skupina? Na taj način dolazi skupina koja broji desetine tisuća ljudi i postavlja sebe kao vlast nad više od milijardu i pet stotina milijuna muslimana. Postoji jedan pokvaren, zatvoren krug ljudi koji kažu: samo smo mi muslimani i mi ćemo odlučiti tko će biti halifa. Mi smo odlučili tko će biti halifa i tko ne prihvaćaa onoga koga smo mi postavili on je nemusliman. U tom slučaju halifa je samo glavni u jednoj skupini koja kaže da su 99% muslimana kafri? Sa druge strane, ako priznajete milijardu i pet stotina miliona muslimana koji sebe smatraju muslimanima zašto se s njima ne savjetujete po pitanju vašeg navodnog hilafeta? U pitanju je jedna od dvije moguće stvari: Ili priznajete da su oni muslimani koji vas nisu birali za halifu i vi niste halifa, ili ne priznajete da su oni muslimani, pa zašto onda koristite izraz hali-fa? U tom slučaju muslimani čine malu skupinu kojoj halifa nije ni potreban. Hilafet mora nastati na suglasju islamskih država, organizacija uleme u islamskim državama i suglasju muslimana iz svih dijelova svijeta.

23. Pripadnost državama

U govoru ste rekli da Sirija ne pripada Sirijcima i da Irak ne pripada Iračanima41, i u istom govoru ste pozvali muslimane iz svih dijelova svijeta da učine hidžru u područja vladavine “islamske države” u Iraku i Šamu. Vi ste na taj način uzeli prava i dobra ovih zemalja i podijelili ih stranim ljudima, makar oni bili iste vjere, isto kao što je učinio Izrael tražeći od Židova izvan Izraela da naseljavaju Izrael uzurpirajući prava Palestinaca na njihovu zemlju i progoneći ih s njihove zemlje i zemlje njihovih pradjedova. Gdje je u tome pravda?

Ukratko, ljubav prema domovini i pripadnost domovini nije u suprotnosti s islamskim učenjem, nego je, upravo, ljubav prema domovini dio imana. Ljubav prema domovini je nešto prirodno u svakom čovjeku, i sunnet je da musliman voli svoju domovinu. Poslanik, s.a.v.s., napuštajući Mekku obraća joj se riječima: “Kako si ti samo dobra zemlja i koliko si meni draga! Da me moj narod nije istjerao iz tebe ne bih selio nigdje.”42 U Kur’anu i Sunnetu postoji mnogo primjera ljubavi i pripadnosti domovini. U Časnom Kur’anu stoje riječi: “A da smo Mi njima naredili: ‘Poubijajte se!’ - ili: ‘Iselite se iz zavičaja svog!’ malo tko od njih bi to učinio....” (En-Nisa, 66.) El-Fahrur-Razi43 izjednačava protjerivanje s ognjišta s ubojstvom osobe. Enes ibn Malik, r.a., prenosi da “kada bi Poslanik, s.a.v.s., dolazio s puta i ugledao zidove Medine da bi požurivao devu, a kada bi bio na nekoj drugoj jahaćoj životinji da bi je poticao da ide brže iz ljubavi prema Medini.” 44 El-Hafz ibn Hadžer kaže45 da hadis upućuje na dobrote Medine i na zakonitost ljubavi prema domovini i težnji prema njoj.”

24. Hidžra

Pozvali ste muslimane iz svih dijelova svijeta da učine hidžru (da se presele u područja utjecaja “islamske države”): Hajte, dođite (u Siriju) prije nego što vrata budu zatvorena.”46 Ukratko, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Nema hidžre nakon oslobođenja Mekke, nego (ostaju) džihad i nijjet, a ako budete pozvani u borbu, odazovite se.”

ZAKLJUČAK

Allah Svevišnji Sebe opisuje da je Najmilostiviji od svih milostivih. Čovjeka je stvorio iz Svoje milosti. On, Allah Svevišnji, kazuje: “Milostivi. Poučio Kur´anu. Stvorio čovjeka.” (Er-Rahman, 1-3.) Allah Svevišnji je stvorio čovjeka iz Svoje milosti. “A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio...” (Hud, 118-119.) Riječ “zato” odnosi se na riječ milost, a ne zato da bi se razilazili. To je mišljenje i Ibn Abbasa koji kaže: “Iz milosti je stvorio ljude.”

Najbolji način za stjecanje Allahove milosti jest robovanje Allahu. Allah Svevišnji kazuje: “Džine i ljude sam stvorio samo zato da Meni robuju.” (Ez-Zarijat, 56.) “Ja ne tražim od njih opskrbu niti želim da Me hrane. Opskrbu daje jedino Allah, Moćni i Jaki!” (Ez-Zarijat, 57-58.) Allah Svevišnji je objavio Kur’an iz Svoje milosti. “Mi objavljujemo u Kur´anu ono što je lijek i milost vjernicima, ...” (El-Isra, 82.) Islamska vjera je milost i njene osobine su milost. I Poslanik, s.a.v.s., koji je poslan kao milost svjetovima ukratko opisuje kakav odnos muslimana treba biti prema drugim ljudima: “Budite milostivi da bi se prema vama bilo milostivo.”48 Ali vi ste islamsku vjeru kroz sve naprijed navedeno prikazali kao vjeru terora, ugnjetavanja, mučenja i ubijanja, a to je iz naprijed iznesenog pogrješno i nanošenje zla vjeri, muslimanima i cijelom svijetu. Preispitajte sve vaše postupke, prođite ih se i pokajte se. Prestanite s nanošenjem patnje ljudima i vratite se vjeri milosti. Allah Svevišnji kazuje: “Kazuj: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.’” (Ez-Zumer, 53.)

A Allah najbolje zna!

24. zul-ka’de 1435. h.g. – 19. rujna 2014.

Riječi Ali ibn Ebi Taliba, r.a.

Nuajm ibn Hammad u svojoj knjizi Fiten (Smutnje) prenosi da je Ali ibn Ebi Talib, neka je Bog zadovoljan s njim, rekao:
“Kada vidite crne zastave ostanite na zemlji i ne pokrećite vaše ruke, niti noge. Zatim će se pojaviti ljudi slabići na koje se ne treba osvrtati. Njihova srca će biti kao komadi željeza. Oni će imati državu. Neće ispunjavati dano obećanje i obvezu. Pozivat će istini, a nisu dostojni istine. Imena će im biti nadimci, a pripadat će mjestima. Kose će im biti duge kao u žena. Počet će se međusobno razilaziti. A zatim će Allah dati istinu kome On hoće.”49

Neki se pitaju da li se ove riječi koje je izgovorio Ali ibn Ebi Ta-lib, r.a., i koje prenosi Buharijin šejh, učitelj Nuajm ibn Hammad, u knjizi Fiten (Smutnje) napisanoj prije skoro 1.200 godina odnose na nositelje “islamske države”? Je li moguće ove riječi razumjeti na sljedeći način:

Kada vidite crne zastave: a zastave “islamske države” su crne.

Ostanite na zemlji: Ostanite muslimani na svojim mjestima i nemojte činiti hidžru u tu državu.

Ne pokrećite vaše ruke, niti noge: Ne pomažite ih novčano, niti opremom.

Zatim će se pojaviti ljudi slabići na koje se ne treba osvrtati: Misli se slabi u poznavanju vjere i morala i njihovu prakticiranju.

Njihova srca će biti kao komadi željeza: To jest, ubijat će zarobljenike i mučiti ljude vrlo grubo.
Oni će imati državu: Ima gotovo stotinu godina kako nitko nije nazvao svoju državu islamskom do ove sadašnje “islamske države” u Siriji i Iraku.

Neće ispunjavati dano obećanje i obvezu: “Islamska država” nije, na primjer, ispunila obećanje dano Šuajzatu nakon što su im dali prisegu, ili nije uvažavala imunitet izaslanika koji su joj poslani kao što su novinari.

Pozivat će istini: “Islamska država” poziva u islamsko učenje.

A nisu dostojni istine: Oni koji su dostojni istine su milostivi. Allahov poslanik, s.a.v.s., kaže: “Budite milostivi da bi se prema vama bilo milostivo.”

Imena će im biti nadimci: kao što su: Ebu Muhammed, Ebu Musenna, Ebu Muslim itd.

A pripadat će mjestima: El-Bagdadi, Ez-Zerkavi, Et-Tunisi, El-Jemeni, El-Kanadi.

Kose će im biti duge kao u žena: Takve su kose boraca “islamske države”.

Počet će se međusobno razilaziti: Kao što su se razišli sljedbenici “islamske države” sa svojim korijenom El-Kaidom i el-Džebhetun-nusre. Njihovo međusobno ubijanje dovelo je do pogibije deset tisuća ljudi samo u jednoj godini.

A zatim će Allah dati istinu kome On hoće: S vjerodostojnim islamskim proglasom kakav je ovaj.

Allah Svevišnji kroz riječi mudrog Lukmana kazuje: "O sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je Sveznajući.” (Lukman, 16.)

POTPISNICI OTVORENOG PISMA (ABECEDNIM REDOM):

1. HE Sultan Muhammad Sa’ad Ababakar, Sultan Sokoto, prvak nigerijskog Vrhovnog vijeća za islamska pitanja
2. Profesor Abdul-Rahman Abbad, profesor islamskih studija na učilištu Al-Kur’an Al-Karim i tajnik Zajednice učenjaka i misionara, Jeruzalem, Palestina
3. Omar Abboud, glavni tajnik Instituta za međureligijski dijalog, Buenos Aires, Argentina
4. Profesor Salim Abdul-Jalil, bivši podtajnik za dawu u Ministarstvu vakufa i profesor islamske civilizacije na Sveučilištu za znanost i tehnologiju, Egipat
5. Šejh Abdul Wahid-Jawad, Dar al-Ifta’, Egipat
6. Dr. Mustafa Abdul-Kareem, Dar al-Ifta’, Egipat
7. Dr Ibrahim Abdul-Rahim, profesor šerijatskog prava, kolegij Dar al-ulum, Sveučilišta u Kairu, Egipat
8. Profesor Jafar Abdul-Salam, glavni tajnik Lige islamskih fakulteta i profesor međunarodnog humanitarnog prava, Egipat
9. HE Dr. Šejh Hussain Hasan Abkar, predsjednik Vrhovnog vijeća za islamska pitanja i imama muslimana u Republici Čad, Čad
10. HE sudac Bola Abdul-Jabbar Ajibola, islamska misija za Afriku (IMA) i osnivač Sveučilišta Crescent, Nigerija
11.HE profesor Šejh Shawqi Allam, Veliki muftija Egipta, Egipat
12. Dr Šejh Abdul Nasser Abu Al-Bazalni, profesor na Sveučilištu Yarmouk, Jordan
13. Profesor Mohammad Abu Mahmoud-Hashem, potpredsjednik Sveučilišta Al-Azhar i član Centra za islamska istraživanja na Al-Azharu Al-Sharif, Egipat
14. HE Profesor Šejh Mustafa Cagrici, bivši muftija Istanbula, Turska
15.Šejh Mohammad Ahmad Al-Akwa, Viši sunitski učenjak, Jemen
16. Profesor Mohammad Al-Amir, dekan Fakulteta islamskih znanosti za žene, Sveučilište Al-Mansoura, Egipat
17. Dr. Majdi Ashour, Fetve Dar al-Ifta, Egipat
18. Dr Abdul-Hai Azab, dekan Fakulteta šerijatskog i građanskog prava, Sveučilište Al-Azhar, Egipat
19. Azhar Aziz, predsjednik Islamskog društva Sjeverne Amerike (ISNA), SAD
20. Dr Mustafa Abu Sway, voditelj Katedre za proučavanje Imama el-Gazalija, Jeruzalem
21. Profesor Bakr Zaki Awad, dekan Teološkog fakulteta, Sveučilište Al-Azhar, Egipat
22. Nihad Awad, izvršni direktor Vijeća na CAIR, Sjedinjene Američke Države
23. Dr. Šeik Osama Mahmoud Al-Azhari, islamski misionar, Egipat
24. Dr. Jamal Badawi, izvršni direktor Vijeća za fkh Sjeverne Amerike, SAD
25. Dr. Ihsan Bagbi, izvanredni profesor islamskih studija na Sveučilištu Kentucky, SAD
26. Naeem Baig, predsjednik islamskog kruga Sjeverne Amerike (ICNA), SAD
27. Dr Osman Bakr, Međunarodni centar za islamske studije, Malezija
28. Šejh Abu Bakr Baldi, prvak afričke zajednice u Portugalu
29. Dr. Hatem Bazian, predsjednik američkih muslimana za Palestinu (AMP), SADržave

30. Dr. Mohammed Bechari, član Međunarodne akademije za fkh i predsjednik francuske Nacionalne federacije muslimana, Francuska
31. HE Šejh Abdallah bin Bayyah, vodeći islamski učenjak i predsjednik Foruma za promociju mira u muslimanskim društvima, Abu Dhabi
32. Princ Ghazi bin Muhammad, predsjednik Upravnog odbora Kraljevskog Al al-Bayt Instituta za islamsku misao, Jordan
33. Al-Habib Muhammad Luthf bin Ali bin Yahya, islamski misionar, Indonezija
34. HE Dr. Ra’ed Šejh Abdullah Budair, član Društva učenjaka i misionara, Jeruzalem
35. Dr. Mohammad Abdul Sam’i Budair, Dar al-Ifta’, Egipat
36. Dr. Sameer Budinar, islamski učenjak i ravnatelj Centra za humanističke i društvene studije, Maroko
37. Dr. Zahid Bukhari, izvršni ravnatelj Centra za islamsko učenje i javnu politiku (CIPP), SAD
38. HE Dr. Mustafa Cerić, bivši Reisu-l-ulema Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina 39. HE Ibrahim Chabbouh, Tunis
40. Profesor Caner Dagli, profesor islamskih studija, SAD 41. Profesor Jamal Al-Farouq Daqqaq, profesor na Sveučilište Al-Azhar, Egipat
42. Seyyed Abdullah Fadaaq, islamski misionar i učenjak, Saudijska Arabija
43. Šejh Al-Wahid Fasi Al-Fahri, predsjednik Federacije talijanskih muslimana, Italija
44. Profesor Mohammad Nabil Ghanayim, profesor šerijat-skog prava, Dar al-ulum, Sveučilište u Kairu, Egipat
45. Šejh Dr. Ali Gomaa, bivši egipatski muftija, Egipat
46. HE Dr. Ahmad Abdul-Aziz Al-Haddad, šef odjela za fe-tve, Dubai, UAE
47. Dr. Abdullah Hafzi, Maroko
48. HE Šejh Mustafa Hadži, bugarski muftija, Bugarska
49. Šejh Ali Al-Halabi, pisac i islamski misionar, Jordan
50. Šejh Hamza Yusuf Hanson, osnivač i ravnatelj učilišta Zaytuna, SAD
51. Šejh Farouq Aref Hasan, šef Katedre za proučavanje Imama Fakhr Al-Din Al-Razi, Jordan
52. HE Šejh Ali ibn Abdul Rahman Al-Hashem, savjetnik šefa države za pravosuđe i vjerska pitanja, UAE
53. Dr. Ahmad Hassan, profesor, Jemen
54. Šejh Hassan Musa, glavni tajnik Majma ‘al-ummeta, Švedska
55. HE Profesor Mohammad Al-Hifnawi, profesor Usul al-Fikh na Fakultetu šerijatskog i građanskog prava na Sveučilištu Al-Azhar, Egipat
56. Profesor Sami Hilal, Dekan učilišta Časnog Kur’ana, Sveučilište Tanta, Egipat
57. Profesor Sa’da al-Din Al-Hilali, šef Odsjeka za usporednu sudska praksu Sveučilišta Al-Azhar, Egipat
58. Ed Husain, viši stručni suradnik za bliskoistočne studije, (CFR), Velika Britanija
59. Imam Monawar Hussain, osnivač Zaklade Oxford, Velika Britanija
60. HE Šejh Muhammad Ahmad Hussein, jeruzalemski muftija i cijele Palestine, Palestina
61. HE Šejh Ibrahim Saleh Al-Huseini, šef Vrhovnog vijeća za fetve i islamska pitanja, Nigerija
50
62. Dr. Jabri Ibrahim, šef odjela za misionare u Ministarstvu vakufa, Jemen
63. Dr. Khaled Imran, Dar al-Ifta ‘, Egipat
64. Profesor Salah al-Din Al-Ja’farawi, glavni tajnik pomoćnika Europske islamske konferencije, suradnik Ibn Sina instituta u Francuskoj i u Muhammad ibn Rashid Al-Maktoum dobrotvornoj zakladi, Njemačka
65. Dr. Omar Jah, upravitelj zaklade Šejh Abdullah Jah, Gambija
66. Oussama Jammal, glavni tajnik američkog Vijeća muslimanskih organizacija (USCMO), SAD
67. Šejh Al-Muqbil Kadhi, islamski misionar, Jemen
68. Profesor Muhammad Hashem Kamali, predsjednik i izvršni ravnatelj Međunarodnog instituta za islamske studije, Afganistan
69. Dr Enes Karić, alim, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Bosna i Hercegovina
70. Yusuf Z. Kavakci, Dr (emeritus), SAD
71. Šejh Ahmad Wisam Khadhr, Dar al-Ifta’, Egipat
72. Šejh Muhammad Wisam Khadhr, Dar al-Ifta’, Egipat
73. Šejh Abdul-Majeed Khayroun, Unija džamija, Nizozemska
74. Šejh Mohammad Yahya Al-Kittani, Misionar i imam, Egipat
75. Šejh Dr. Mohammad Al-Kumein, profesor Da’we, Jemen
76. Šeik Mohamed Amr Khaled Helmi, islamski misionar, osnivač i predsjednik zaklade RSGF, Egipat
77. Profesor Maher Alyan Khudair, sudac i član Društva znanstvenika i misionara u Jeruzalemu, Palestini, Vrhovni še-rijatski sud
78. Šejh Profesor Ahmad Al-Kubaisi, osnivač Udruženja uleme, Irak
79. Dr Joseph E. B. Lumbard, profesor na Sveučilištu Bran-deis, SAD
80. HE Šejh Mahmood As’ad Madani, glavni tajnik Jamiat ulema-i-Hind, Indija
81. Dr Abdul Hamid Madkour, profesor islamske flozofje, Učilište Dar al-ulum, Sveučilišta u Kairu, Egipat
82. Šeik Mohamed Magid, Adams Centar, SAD
83. Profesor Mohammad Al-Mahdi Mukhtar, profesor islamskih studija, Sveučilište Al-Azhar i predsjednik Šerijat-skog društva, Egipat
84. Imam al-Sadik Al-Mahdi, predsjednik Narodne stranke Umma, Sudan
85. Šejh Ahmad Mamdouh, Dar al-Ifta’, Egipat
86. Profesor Bashar Awad Marouf, znanstvenik, pisac i povjesničar, Irak
87. Bakkay Marzouq, Francuska nacionalna federacija muslimana, Francuska
88. Šejh Moez Masoud, islamski misionar, Egipat
89. Profesor Mohammad Abdul Samad Muhanna, savjetnik Velikog imama Al-Azhar Al-Sharifa, Egipat
90. Šejh Mukhtar Muhsen, Dar al-Ifta’, Egipat
91. Profesor Fathi Awad Al-Mulla, znanstvenik i suradnik Udruženja islamskih sveučilišta, Egipat
92. Šejh Hussein Al-Obeidi, Šejh Velike džamije Al-Zaytuna, Tunis
93. Dr. Yasir Qadhi, profesor islamskih studija, Rhodes Colle-ge, SAD
94. Dr. Muhammad Tahir Al-Qadri, osnivač Minhaj-ul-Kur’an International, Pakistan
95. Šejh Mohammad Hasan Qarib-Allah, islamski učenjak, Sudan

96. G. Abdul Hadi Al-Qasabi, vođa Sufjskog tarikata u Egiptu, Egipat
97. Profesor Saif Rajab Qazamil, profesor usporedne sudske prakse, Sveučilište Al-Azhar, Egipat
98. Šejh Faraz Rabbani, islamski znanstvenik, Kanada 99. Šejh Ashraf Sa’ad, islamski učenjak, Egipat
100. Šejh Dr. Hmoud Al-Sa’idi, islamski misionar i podtajnik u jemenskom Ministarstvu vakufa, Jemen
101. Šejh Hasan Al-Šejh, pročelnik za vjerska pitanja Salah džamije u Jemenu, Jemen
102. Šejh Mahmoud Al-Sharif, predsjednik Udruženja šerifa u Egiptu, Egipat
103. HE Šejh Abdullah Al-Šejh Sae’eed, predsjednik Udruženja islamskih učenjaka u Kurdistanu, Kurdistan (Irak)
104. Dr. Mohamad Adam El Šejh, izvršni direktor Vijeća za fkh Sjeverne Amerike, SAD
105. Dr. Mohammad Sammak, glavni tajnik Nacionalnog odbora za kršćansko-muslimanski dijalog, Libanon
106. Dr. Zulfqar Ali Shah, glavni tajnik Vijeća za fkh Sjeverne Amerike, SAD
107. Profesor Ismail Abdul-Nabi Shaheen, potpredsjednik Sveučilišta Al-Azhar i zamjenik glavnog tajnika Saveza islamskih sveučilišta, Egipat
108. Dr. Omar Shahin, glavni tajnik imama Sjeverne Amerike, SAD
109. Imam Talib M. Shareef, predsjednik Nacionalne džamije, Masjid Muhammad, SAD
110. Dr. Ahmad Shqeirat, član Federacije imama Sjeverne Amerike, SAD
111. Dr. Muzammil Siddiqi, predsjedavajući Vijeća za fkh Sjeverne Amerike, SAD
112. Dr. Muddassir H. Siddiqui, član Savjeta Vijeća za fkh Sjeverne Amerike, SAD
113. Profesor Nabil Al-Smalouti, profesor sociologije i bivši dekan Odjela za humanističke znanosti, Sveučilišta Al-Azhar, Egipat
114. HE Profesor M. Din Syamsuddin, predsjednik Muhamma-diyah i predsjednik indonežanskog Vijeća uleme, Indonezija
115. Dr. Mohammad Tallabi, muslimanski učenjak i vođa pokreta Tevhid i islah, Maroko
116. Eng. Salmann Tamimi, osnivač Islandskog muslimanskog udruženja , Island
117. HE Šejh Na’im Ternava, kosovski muftija, Kosovo
118. Dr. Muhammad Suheyl Umar, ravnatelj akademije Iqbal, Pakistan
119. Mohammad Wadgiri, prvak muslimanske zajednice u Belgiji, Belgija
120. HE Dato ‘Wan Zahidi bin Wan Te, bivši muftija Saveznih područja Malezije, Malezija
121. Dr. Amr Wardani, Dar al-Ifta’, Egipat
122. HE profesor Muhammad Al-Mukhtar Wuld-Abah, predsjednik Sveučilišta Chinguitt, Mauritanija
123. Šejh Muhammad Al-Yacoubi, muslimanski misionar, Sirija
124. Šejh Mohammad Mustafa Al-Fakki Al-Yaqouti, državni ministar u Ministarstvu vakufa Sudana, Sudan
125. HE Šejh Muhammad Sadiq Muhammad Yusuf, bivši muftija Republike Uzbekistan, Uzbekistan
126. Profesor Zaki Zaidan, profesor šerijatskog prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta Tanta, Egipat

Bilješke:

1 Prenosi Muslim u svom Sahihu, hadis broj 55., Kitabul-iman.
2 Govor se nalazi na www. youtube.com pod nazivom: “I zasigurno će im učvrstiti njihovu vjeru s kojom je zadovoljan.”
3 Ibn Tejmijje u djelu Medžmu’u-l-fetava (28/270) kaže da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Poslan sam sa sabljom pred Sudnji dan kako bi se jedino Allahu Koji nema suučesnika robovalo. On je Taj Koji je moju opskrbu dao da bude u sjeni moga koplja i Koji je dao poniženje i niskost onome tko se usprotivi mojoj zapovjedi. Onaj tko oponaša neki drugi narod on i pripada njima.” Hadis prenosi Ahmed (2/50) u Musnedu sa slabim senedom od Ibn Omera, a kao argument ga navodi i Buharija.
4 Prenosi Buharija (7422) u poglavlju Et-Tevhid i Muslim (2751) u poglavlju Et-Tevbe.
5 Šejh Ibn Tejmijje u djelu Medžmu’u-l-fetava (13/341) kaže: Istoznačnosti u jeziku ima malo, a kada su u pitanju kur’anski pojmovi onda je to vrlo rijetko ili nikako. Er-Ragib el-Isfahani u djelu Mufredatu-l-Kur’ani, str. 55. kaže: “Iza ove knjige slijedi knjiga o istoznačnicama, to jest izrazima koji imaju istovjetno značenje, i o skrivenim razlikama između tih izraza. Na taj način se utvrđuje zašto je određena riječ korištena u određenoj situaciji a ne njezina istoznačnica”.
6 Tefsir Ibn Džerir et-Taberi. (9/28)
7 Prenosi et-Tirmizi (2950) u djelu Tefsiru-l-Kur’an.
8 Prenosi Et-Tirmizi (2950) u djelu Tefsiru-l-Kur’an.
9 El-Mustasfa f usuli-l-fkh (1/420) od Imama el-Gazalija, izdanje Muessetur-risale.
10 Djelo I’lamu-l-muqi’ine ‘an Rabbi-l-alemin od Ibn Kajjima el-Dževzije. (4/157)
11 Prenosi Ibn Ahmed u svom Musnedu (6/306).
12 Prenosi Buharija (3004) u Kitabu-l-džihad.
13 Prenosi el-Bejheki u Kitabuz-Zuhd (2/126) i El-Hatib el-Bagdadi u djelu Tarihu Bagdade (3/523).
14 Prenosi imam Malik u El-Muvetta (490) u poglavlju Poziv na namaz, et-Tirmizi (3377) u poglavlju Ed-De’avat i Ibn Madže (3790) u poglavlju El-Edeb. El-Hakim u El-Mustedreku kaže da je ovaj hadis vjerodostojan po uvjetima Buharije i Mu-slima. (1/673)
15 Prenosi Buharija (7458), Kitabut-tevhid i Muslim (1904) u Kitabu-l-imare.
16 Prenosi Muslim (1905) u Kitabu-l-Imare.
17 Pogledaj djelo: Dr Vehbe Ez-Zuhajli Ahkamu-l-harb f-l-islamsko učenjesko učenje.
18 Prenosi Buharija (29946), Knjiga o džihadu.
19 Prenosi Buharija (3053) Knjiga o džihadu i Muslim (1637) Kitabu-l-vesijje.
20 Prenosi Muslim (1731) Kitabu-l- džihad i Et-Tirmizi u Kitabut-tevsije.
21 Prenosi Ibn Abdullah u El-Isti’ab (2/812). U Tefsiru el-Qurtubija (19/129) stoji da je Katade rekao: “Allah je zapovjedio da se sa zarobljenicima postupa lijepo.”
22 Kako to stoji u Buharinom Sahihu (3804), Kitabu-l-menaqib i kod Muslima (1768), Kitabu-l-džihad ves-sijer.
23 Prenosi el-Bejheqi u Es-Sunenu-l-kubra (9/118). Pogledaj Fejdu-l-qadir šer-hu-l-džami’is-sagir. (5/171)
24 Prenosi Muslim (1745) Kitabu-l-džihad.
25 Prenosi Buharija (4403), Kitabu-l-megazi, a prenosi i Muslim (66), Kitabu-l-iman.
26 Prenosi Buharija (4403), Kitabu-l-džihad.
27 Medžme’uz-zevaid od el-Hejsemija. (1/106)
28 Prenosi Buhari (6104) u Kitabu-l-edeb.
29 Prenosi Buharija (2946), Kitabu-l-džihad.
30 Objavljeno na internetu u lipnju 2014. pod naslovom: “Ubojstvo vozača kamiona od strane Šakira Vehiba”.
31 Prenosi Buhari (1) Kitabu bed’i-l-vahj i Muslim (1907), Kitabu-l-imare.
32 Sijeru E’alamin-nubela. (11/393)
33 Prenosi Ibn Madždže (4204), Kitabuz-zuhd.
34 Prenosi Muslim, (2812), Sifetu-l-qijameti vel-dženneti ven-nar.
35 El-Qurtubi u svom Tefsiru. (8/110)
36 Prenosi Muslim u Sahihu (977) , Tirmizija (1054) i drugi.
37 Prenosi Buhari (693), Kitabu-l-ezan.
38 Prenosi Muslim (1855), Kitabu-l-imare.
39 Prenosi El-Hakim u El-Mustedreku ales-sahihajni. (2/342)
40 Prenosi Buharija (6830), Kitabu-l-hudu.
41 Objavljeno 01.srpnja 2014. na internetskim stranicama BBC-a.
42 Prenosi Tirmizija (3926),Kitabu-l-menaqib, i Ibn Hiban u svom Sahihu. (9/23)
43 Tefsiru-l-Fahrir-Razi (15/515) tumačeći 75. ajet poglavlja El-Enfal.
44 Prenosi Buharija (1886), Kitabu-l-hadž.
45 Fethu-l-Bari šerhu Sahihi-l-Buhari.
46 Video isječak na internetu (Hayat Media Centar), kolovoz 2014.
47 Vidi: Tefsirur-Razi. (18/412)
48 Prenosi Ahmed (2/160).
49 Prenosi Nuajm ibn Hammad, Kitabu-l-ften. (573)