13. Nekoliko riječi o akiki i propisima oko novorođenčeta

1. Uvod

Kako čovjek sazrijeva mnoge stvari koje ga prije nisu interesirale lagahno ulaze u domen njegova zanimanja. Kada nastupi vrijeme koje od njega zahtijeva da se izjasni o nečemu o čemu do tada nije razmišljao, ili barem nije mnogo razmišljao, ima dva izlaza: potražiti odgovore ili u knjigama ili kod učenih ljudi (alimâ), ili se osvrnuti na tradiciju koja, dakle, već postoji.

       Prvi pristup je mnogo bolji i pouzdaniji jer svaka tradicija pored očuvanja predivnih šerijatskih propisa ljubomorno čuva i neke neutemeljene adete (običaje) a koji znaju čak i biti u suprotnosti sa Šerijatom.

        Ipak, ukoliko tradicija nema nikakvih novotarija (novih propisa koji su suprotni Šerijatu) mnogo je pametnije i logičnije slijediti je negoli se otisnuti u praksu slijeđenje neke druge tradicije jer je nemoguće naći neku primjenu pravnih propisa toliko čistu da ne sadrži u sebi hama baš nikakav trag neke tradicije.

A svaka tradicija nastala je, što je veoma bitno, čak ključno, u određenim društveno-historijskim uvjetima i u krugu ljudi istoga ili sličnog kulturnoga miljea i istih ili sličnih mentalnih kvaliteta, tako da bi bezrazložno izbjegavanje neke tradicije a uvođenje neke druge moglo imati veoma loše posljedice.

Kako se naš prijatelj Samir jednostavno izrazio – ne mogu hurme uspijevati u Bosni a ni šljive u Saudijskoj Arabiji. Naš narod kaže da je šljiva bosanska hurma.

Nakon rata, u Bosni i Hercegovini je sve češća praksa klanja kurbana povodom rođenja djeteta, šerijatski poznatoga čina koji se stručno naziva akīka.

S Božijom pomoći, u ovome ćemo radu pokušati nešto reći o tome djelu i nastojati pokazati stav hanefijske pravne škole po tome pitanju.

A Allah uzvišeni pomaže kome hoće.

2. Propis o akīki

Hanefijska pravna škola zauzima stav: dozvoljeno je (mubāh) klati akīku ali taj postupak ne spada u djela koja je hazreti Pejgamber, alejhisselam, rijetko radio pritom rekavši da je inače ta djela lijepo raditi (mustehab); tehnički rečeno, propis akīke je mubāh a ne mustehab.

          Razlog zbog kojega hanefijska pravna škola akīku ne smatra mustehabom jeste što je nakon pravnoga “čišćenja” i prihvatanja predislamskoga običaja prinošenja žrtve za novorođenče došao propis o obavezi klanja kurbana, onome ko je to u mogućnosti obaviti. Tako hazreti Aiša kaže:

نسخت الأضحية كل ذبح كان قبلها.

Udhija (kurban) derogira (poništava) svako žrtveno klanje činjeno prije.

 

        Ni naš rahmetli Muhamed Seid Serdarević u svome djelu “Fihul-ibādāt” ne spominje akīku.

Većina pravnih škola (džumhūr), osim hanefijske, kažu da, vezano za akīku, u djela koja je hazreti Muhammed, alejhisselam, radio ili preporučivao da se radi (sunnet) ne spada klanje ‘atīre (prvoga janjeta ovce).

Postoje predaje koje ‘atīru definiraju kao ovcu koju su klali predislamski Arapi u mjesecu redžebu. No, vjerovatno je ispravno gornje mišljenje jer ovca koju su Arapi klali u mjesecu redžebu u predislamsko doba naziva se redžebijja.

Tako se može reći da klanje ‘atīre nije sunnet, a klanje redžebijje je haram, budući da su predislamski Arapi u mjesecu redžebu tu žrtvu prinosili jednome od njihovih božanstava.

Po stavu džumhūra, izuzev, dakle, hanefijskoga mezheba, klanje akīke predstavlja sunnet za oca tek rođenoga djeteta, koji treba izvršiti od svoga imetka a radi bebe.

Akīka nikako nije obaveza (vādžib).

Napominjemo, hanefijski mezheb pravi razliku između vādžiba, djela za koja nismo posve sigurni da ih je dragi Bog propisao kao obavezu budući da nije decidno, jasno, kvalificiran, i farza, djela za koje se sigurno zna da ga je uzvišeni Gospodar zapovijedio. Kod drugih pravnih škola vādžib i farz su sinonimi, riječi istoga značenja.

Hazreti Pejgamber, alejhisselam, kaže:

مع الغلام عقيقة، فأهريقوا عنه دما، و أميطوا عنه الأذي.

Za dječaka ide akīka. Pa prospite krv, i otklonite od njega nevolju.

 

(hadis prenosi Selman ibn Amir, a bilježe Buharija, Ebu Davud i Ibn Mādže)

 

Hasan i Katade se drže doslovnoga čitanja teksta pa tumače gornji hadis kao obavezu samo za dječaka. Džumhūr smatra suprotno.

Rekao je naš hazreti Poslanik, alejhisselam:

كل غلام رهينة بعقيقته، تُذبح عنه يوم سابعه، و يُسمي فيه، و يحلق رأسه.

 

Svaki dječak vezan je za svoju akīku koja se za njega zakolje sedmi dan od rođenja, tada mu se nadije i ime i obrije glava.

 

 (hadis prenosi Semere, a bilježe Ebu Davud, Nisā’ī, Tirmizī, Ibn Mādže i Ahmed)

3. Šta se može klati kao akīka

Džumhūr (većina pravnih škola) smatra da se kao akīka mogu klati deve, krave i ovce.

        Neki, opet, kažu da se ne mogu kao akīka klati krave i deve.

4. Količina akīke

Malikijska pravna škola kaže da se kolje ovca, bilo za muško bilo za žensko novorođenče.

        Šafijski mezheb i hanbelijski mezheb kažu da se za muško novorođenče kolju dvije ovce, a za žensko jedna, na osnovu hadisa u kome se kaže da je hazreti Alejhisselam naredio:

أن نعق عن الجارية شاة، و عن الغلام شاتين.

da se zakolje za djevojčicu jedna ovca, a za dječaka dvije ovce.

 

(hadis prenosi hazreti Aiša, a bilježe Ahmed i Ibn Mādže)

 

Količinski ide sedmina ugojene deve ili sedmina krave, tojest, dozvoljeno je zaklati jednu devu ili kravu na sedmero novorođenčadi.

S obzirom da hanefijska škola ne nudi pravila za klanje akīke, jer kao što smo vidjeli, po hanefijskome mezhebu akīka je samo u kategoriji mubāha, mislim da je, u slučaju da neki hanefija ipak odluči zaklati akīku, najbolje da se za novorođenče zakolje ovan, ukoliko je to moguće.

Klanje ovna uopće nije nikakva obaveza. Razlog zašto ističem baš klanje ovna jeste predaja u kojoj se kaže da je hazreti Pejgamber, alejhisselam:

عق عن الحسن و الحسين، عليهما السلام، كبشًا كبشًا.

 

zaklao za hazreti Hasana i hazreti Huseina, alejhimesselam, po ovna.

(hadis prenosi hazreti Ibn Abbas, a bilježe Ebu Davud i Nesā’ī)

5. Vrijeme klanja akīke

Akīka se kolje sedmoga dana od rođenja djeteta, te se i datum rođenja računa od toga sedmoga dana. Ako je dijete rođeno u noći datum rođenja se računa od slijedećega dana.

        Malikijski mezheb kaže da se datum rođenja računa od dana kada se dijete rodilo, pod uvjetom da se rodilo pred ili u zoru (sabah). Ako je rođeno nakon zore datum rođenja se ne računa od toga dana već od sutradan.

         Pohvalno je (mendūb) klati po danu.

        Šafijski i hanbelijski mezheb zauzimaju stav da je dozvoljeno zaklati akīku i prije i nakon sedmoga dana.

                Hanbelijska i malikijska pravna škola smatraju da akīku kolje samo otac djeteta. Malikijska pravna škola smatra da ne postoji obaveza da odrastao čovjek sebi kolje akīku, dok džumhūr daje osobi izbor, a hanbelijski pravnici smatraju da je čak mustehab da odrasla osoba sebi zakolje akīku ako to nije obavljeno po njenome rođenju, odnosno dok je bila mlađa. Akīka, kažu oni, nema svoje vrijeme.

        Shodno hadisu koji prenosi hazreti Aiša a bilježi Bejheki, pred klanje osoba mora proučiti:

أَللَّهُمَّ لَكَ وَ إلَيْكَ عَقِِيقَةَ (فلان).

Allāhumme, leKe ve ilejKe akīkate (pa se kaže ime djeteta kome se akīka kolje).

 

Mekruh je namazati osobu kojoj se kolje akīka krvlju akīke. Takav je bio predislamski običaj Arapa. Po tumačenju, na to se odnose već citirane riječi hazreti Pejgambera, alejhisselam:

Za dječaka ide akīka. Pa prospite krv, i otklonite od njega nevolju,

 

u smislu “otklonite od njega nečist, nemojte ga mazati krvlju akīke”.

6. Propisi o mesu i koži akīke

Propisi su isti kao i propisi kurbana: meso se jede, meso se i dijeli, ništa se od akīke ne prodaje.

        Sunnet je skuhati meso i njime nahraniti ukućane a drugi ljudi meso od akīke koje im je podijeljeno trebaju jesti kod svojih kuća.

        Po malikijskoj pravnoj školi, mekruh je pozivati ljude na akīku.

Po istoj pravnoj školi, dopušteno je lomiti kosti akīke, ali taj postupak nije pohvalan.

Šafijski i hanbelijski mezhebi zauzimaju stav da nije mekruh lomiti kosti akīke, budući da za to nema valjanih dokaza koji bi upućivali na pokuđenost djela.

Ipak, kako navodi Zuhajlī: “Mustehab je razdvojiti udove akīke a kosti ne lomiti s nijetom da udovi djeteta budu zdravi”, a na osnovu predaje hazreti Aiše:

السنة شاتان مكافئتان عن الغلام، و عن الجارية شاة تطبخ جدولا، ولا يكسر عظم، و يأكل و يطعم، و يتصدق، و ذلك يوم السابع.

 

Sunnet je dvije jednake ovce za dječaka, a za djevojčicu jednu, da se skuha lijepo, bez lomljenja kostiju, pa da se od toga jede, druge nahrani, udijeli, a sve to sedmi dan.

 

Po jednome rivajetu (predaji), imam Ahmed dozvoljava prodaju kožice i glave akīke te da se taj novac podijeli kao sadaka.

7. Propisi o djetetu

Mustehab je da otac prouči novorođenčetu ezan na desno uho a ikamet na lijevo odmah po rođenju jer se prenosi da je hazreti Muhammed, alejhisselam, tako proučio hazreti Hasanu kada ga je rodila hazreti Fatima. Ovaj hadis prenosi Ebu Rāfi', a bilježe Ebu Davud i Tirmizi.

        Ovu predaju zabilježio je i imam Ahmed, s tim da se u njoj kaže da je hazreti Muhammed, alejhisselam, tako proučio hazreti Huseinu.

        Ibn Sunnī bilježi da je hazreti Hasan rekao:

من ولد له مولود فأذن في أذنه اليمني، و أقام في اليسري، لم تضره أم الصبيان.

 

Kome se rodi dijete, pa mu prouči ezan na desno uho a ikamet na lijevo, tom djetetu neće nauditi padavica (ummus-sibjān).

 

Zuhajli veli da pojam “ummus-sibjān” označava jednu vrstu džinna (demona).

        Također je sunnet da se na desno uho djeteta prouči trideset i šesti ajet iz sure Imranova porodica koji glasi:

وَ إنّيِ أُعيِذُهَا بِكَ وَ ذُرِّيَّتَهَا مِنَ الشَّيْطَانِ الرَّجِيم

 

(Ve innī u‘īzuhā biKe ve zurrijjetehā mineš-šejtānir-radžīm)

i ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od prokletog šejtana.

 

Makar novorođenče bilo i muško, ovaj ajet treba proučiti radi bereketa (blagoslova).

Po jednoj predaji koju bilježi Ibn Rezīn, hazreti Pejgamber, alejhisselam, proučio je na desno uho novorođenčeta suru Ihlas (Kul Hu vallāhu Ehad).

Sunnet je da se novorođenčetu hurmom natrljaju nepca, tako što će roditelj hurmu sažvakati a potom prenijeti (prstom) u djetetova usta barem malehni dio. Umjesto hurme može poslužiti i pitka voda. Predaju o ovim postupcima prenosi Ebu Musa, a bilježe Buharija i Muslim.

Mendub je ocu čestitati riječima:

بارك الله لك في الموهوب لك، و شكرت الواهب، و بلغ أشده، و رزقت بره.

 

Bārekallāhu leke fil-mevhūbi leke, ve šekertel-Vāhibe, ve belega ešuddehū ve ruzikte birrehū

(Allah te blagoslovio u onom što ti je darovano, Darovatelju zahvalan bio, zrelost doživio i njegovom poslušnošću obdaren bio!)

 

A otac bi trebao odgovoriti zahvaljivanjem, naprimjer:

بارك الله لك، و بارك عليك.

Bārekallāhu leke, ve bāreke alejke.

(Allah te blagoslovio i blagoslovljenim učinio!)

 

        Mustehab je odsijeći djetetu kosu sedmoga dana po rođenju, taj dan mu ime nadjeti nakon klanja akīkete u vrijednosti težine ošišane kose dati zlata ili srebra kao sadaku. Tako je hazreti Pejgamber, alejhisselam, naredio hazreti Fatimi za hazreti Huseina. Ovu predaju bilježi Hākim, a sličnu vezanu za hazreti Hasana bilježi Ahmed, prenoseći je od Ebu Rāfi'a.

        Mekruh je obrezati (osunetiti) dijete odmah po rođenju i sedmi dan.

        Po stavovima hanefijske i malikijske pravne škole, obrezivanje muškoga djeteta (sunećenje) spada u pritvrđeni sunnet (sunnet mu'ekkide), a odstranjivanje sloja kožice kod ženskoga djeteta je mendub.

        Šafijski mezheb je stanovišta da je sunećenje dječaka i odstranjivanje kožice djevojčicama farz.

        Po hanbelijskoj pravnoj školi, sunećenje dječaka je vadžib, a odstranjivanje kožice kod djevojčicamendub.

        Vrijeme sunećenja/odstranjivanja kožice određuje se shodno adetima (običajima) mjesta u kojemu novorođenče živi, s tim da malikijska pravna škola smatra da je mustehab to odgoditi dok dijete ne dođe u dob u kojoj mu je namaz obaveza, tojeste od sedme do desete godine.

        Sunnet je da se djetetu nadije što ljepše ime, shodno predaji koju bilježi Ebu Davud:

إنكم تدعون يوم القيامة بأسمائكم، و أسماء آبائكم، فحسّنوا أسماءكم.

 

Na Sudnjemu danu prozivat će vas po vašim imenima, i imenima vaših očeva, pa nadjevajte što ljepša imena.

 

        Po predaji koju bilježi Muslim, najbolje je djetetu dati imena Abdullah (Allahov rob) i Abdurrahman (rob Svemilosnoga) jer ta imena uzvišeni Allah najviše voli.

        Kod Ebu Davuda još stoji da je najpravije dati imena Haris i Hemmām. Prvo ime znači “onaj koji stiče”, dakle vrijedan, marljiv, a drugo “onaj koji se brine, stara”, dakle brižan po pitanju Drugoga svijeta.

Na završetku te predaje koju bilježi Ebu Davud kaže se da su najgora imena koja se mogu naditi djetetu Harb i Murra, jer prvo ime znači “rat” a u ratu se događaju odvratne stvari, a drugo ime znači “pelin”, “žuč”, dakle nešto gorko.

Kako bilježi Ebu Nuajm, Poslanik, alejhisselam, rekao je da djeci dajemo njegova imena ali ne i da im dajemo nadimke kao njegove.

Zuhajli kaže da je mekruh davati imena lošega značenja, kao “šejtan”, “zālim” (nasilnik), “šihāb” (šiljak), “himār” (magarac), “kulejb” (psić).

Sunnet je promijeniti ime lošega značenja. Kako bilježi Muslim, hazreti Pejgamber, alejhisselam, promijenio je ime žene koja se zvala ‘Āşija (neposlušna) u ime Džemila (lijepa, poslušna).

Da ne bi došlo do zabune, postoji ime ’Āsija, dakle bez ajina, ime počinje hemzetom, a znači “lječnica”. U jednini može također značiti i “stup”, “temelj”, a u obliku Esjā znači “žalosna”, “tužna”, “sjetna”.

Neise, dozvoljeno je djetetu dati više od jednoga imena, mada je hazreti Poslanik, alejhisselam, djeci nadjevao samo po jedno ime.

Nije dopušteno davati djeci imena “Melikul-emlāk” ili “Šāhāni šāh”. Oba imena imaju značenje “vladar svih vladara” a takav epitet može imati samo uzvišeni Allah.

U osnovi, nije dopušteno dati ime djetetu “Abdunnebijj” (rob Vjesnikov), naročito ako se riječ “nebijj” (vjesnik) odnosi na hazreti Pejgambera, alejhisselam, ili nekoga drugoga vjesnika.

Nije dopušteno ni nadjeti djetetu ime “Abdul-Ka‘aba” (rob Kabe) ili Abdul Uzzā (rob Uzzata, jednog od džahilijetskih kipova).

Haram je čovjeka nazivati po nečemu lošem, makar ta mahana i bila pri njemu, kao što je A‘ver (slijepac) ili A‘meš (čoro), s tim da ako se želi nekoga opisati osobi koja ne bi drugačije znala o kome se radi onda je dozvoljeno tako ga opisati ali nipošto ga time osloviti ili mu dati takav nadimak.

Dozvoljeno je davati lijepe nadimke, poput nadimaka plemenitih ashaba, radijallahu anhum, kao što je Omer Faruk (koji razlikuje istinu od neistine), Hamza Esedullah (lav Allahov), Halid Sejfullah (sablja Allahova).

Haram je davati imena čije značenje može stajati isključivo uz uzvišenoga Allaha, kao što je Kuddūs (Sveti), Berr (Dobrostivi), Hālik (Stvoritelj), er-Rahmān (Svemilosni).

Zanimljivo naučno istraživanje koje je objavljeno u “British Medical Journalu”, 10. juna 1995. godine, dokazalo je da je izvan bilo kakve sumnje korisno davati novorođenčetu šećera, kako bi se smanjio osjećaj bilo kakve bolne procedure, poput bockanje peta prilikom uzimanja uzorka krvi ili prije obrezivanja.

Istraživanje pod nazivom Analgetički efekat saharoze kod novorođenčadi, koje su sproveli Nora Haouari, Christopher Wood, Gillian Griffiths i Malcolm Levene na post-natalnom odjeljenju bolnice u Leedsu, Engleska, gdje je u istraživanju učestvovalo 60 zdrave djece u 37-42. nedjelji trudnoće i u dobi od 1-6 dana nakon rođenja, gdje su nasumično dobijali 2 ml jednog od četiri rastvora: 12.5 % saharoze, 25% saharoze, 50% saharoze i sterilne vode.

Prva grupa od 30 beba dobijala je šećerni sirup prije rutinskog testa (vađenja krvi iz pete, što je obično bolno) kako bi se otkrila žutica. Druga grupa od 30 beba je dobijala sterilnu vodu.

Davanje 2 ml rastvora gdje se nalazilo 25% ili 50% saharoze na jezik novorođenčeta prije uboda u petu značajno je smanjilo vrijeme plača, u poređenju sa bebama koje su dobijale samo vodu. Također, njihovi otkucaji srca su se brže vraćali na normalu. Jači šećerni rastvor imao je jači učinak, vrijeme plača se smanjivalo sa povećanjem koncentracije saharoze. Iz čega možemo zaključiti da saharoza može biti koristan i siguran analgetik kod novorođenčadi.

Blass i Hoffmeyer također su pokazali da je davanje 12% rastvora saharoze značajno smanjilo vrijeme plača kod novorođenčadi prilikom vađenja krvi iz pete kao i kod obrezivanja. Ovo istraživanje je objavljeno u novinama “Independent”, 1995. godine, a isto tako i u članku “British Medical Journal”.

Praksa Poslanika, s.a.v.s., je zabilježena u zbirkama hadisa, a većina ih se nalazi u dvije sahih zbirke Buharije i Muslima: Ebu Budrah prenosi od Ebu Muse koji je rekao: Rodilo mi se dijete, odnio sam ga Poslaniku Muhamedu, s.a.v.s., i on mu je dao ime Ibrahim. Poslanik je sažvakao hurmu i protrljao bebina usta sa time. Postoje i druge slične predaje.

U Buharijevoj i Muslimovoj zbirci hadisa navodi se na kraju predanje Enesaibn Malika, r.a.: “Rodilo se dijete, a Ebu Talha mi reče: ‘Nosi ga do Poslanika, s.a.v.s.’, poslavši i hurme. Božiji Poslanik ga uze, sažvaka hurme, a potom ih izvadi iz svojih usta i stavi u usta djeteta, protrlja mu nepce i dade mu ime Abdullah.”

Hurme sadrže veoma visok postotak šećera (70-80%); također sadrže i fruktozu i glukozu koje imaju veliku kaloričnu vrijednost, vrlo se lahko i brzo vare, i također su vrlo korisne za mozak. Hurma sadrži 2.2% proteina, vitamin A, vitamine B1, B2, B3 koji je važan u borbi protiv pelagre; sadrži minerale koji su potrebni organizmu poput kalija, natrija, kalcija, željeza, mangana, bakra. Kalij, čiji postotak je vrlo visok, je veoma značajan u zaustavljanju krvarenja, kao u slučajevima rađanja ili obrezivanja.

Primjetit ćemo da nam je po sunetu također preporučeno da svoj post tokom ramazana prekidamo hurmama.  Hurme bi se trebale jesti prije akšam namaza, to je medicinski i po nutiricionistima najbolje, kao i po sunetu.

Velika vrijednost hurmi također je naznačena u poznatim i prekrasnim ajetima u Kur’anu, sura Merjem, ajeti 25 -26.: Zatresi palmino stablo, posut će po tebi datule svježe, pa jedi i pij i budi vesela!

To je recept od Allaha, Stvoritelja, za djevicu Merjem u vrijeme rađanja Isaa, blagoslovljenog poslanika. To je recept koji ublažava i čini ugodnim porođaj.

Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten? (Fusilat, 53.)

Kako autori navedenog medicinskog istraživanja predlažu davanje šećernih ili slatkih tvari, mi im preporučujemo da pokušaju sa davanjem hurmi novorođenčetu kako bi mu se olakšali bolovi.

8. Zaključak

Kao što smo u uvodu rekli, ovaj rad je nastao u želji da se pokaže prvenstveno stav hanefijske pravne škole po pitanju propisa klanja akīke.

        Vidjeli smo da hanefijska pravna škola smatra da je ovaj propis dokinut te da ge ne treba obavljati, s tim da je obavljanje akīke dopušteno (mubāh).

        Kod nas se sve do nedavno održavala tradicija u skladu sa stavovima hanefijske pravne škole. Naši stari uglavnom nisu klali akīku.

Po rođenju djeteta obavljali su sve što je u suglasnosti sa stavovima drugih pravnih škola. Dakle, nisu klalikurban zbog rođenja djeteta ali su naprimjer učili djetetu ezan i ikamet, ajet i suru, brijali mu glavu, i sve drugo što smo spominjali u ovome radu.

9. Literatura

-         Avnul-ma‘būd šerhu Suneni Ebī Dāvūd

-         El-‘Askalānī, Fethul-Bārī

-         Eš-Ševkānī, Nejlul-evtār

-         Ibn Ebī Dekīka, el-Ihtijār

-         Muhamed Seid Serdarević, Fikhul-ibādāt

-         Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik

-         Vehbe ez-Zuhajlī, el-fikhul-islāmi ve edilletuhu

12. O suri koju treba svaki dom

Sura koja obuhvata prva dva džuza i dio trećeg najduža je sura u Kur'anu sa 286 ajeta. Također, u njoj se nalazi i najduži ajet u Kur'anu te najveličanstveniji ajet koji muslimani svakodnevno uče nakon namaza - ajetul-kursijja. Za pravilno učenje sure potrebno je oko dva sata. Ime je dobila po slučaju poslanika Musaa, a.s., koji je prema uputi Allaha, dž.š., naredio svom narodu kojem je poslan da prinesu žrtvu, zakolju kravu.

Sura je objavljena je u Medini, odnosno nakon seobe Poslanika, a.s., i muslimanske zajednice iz Mekke u Medinu. Brojni hadisi govore o ovoj suri i njenoj vrijednosti. 

Od Ebu Umame el-Bahilija prenosi se da je rekao: ''Čuo sam Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: 'Učite Kur'an, jer će on na Sudnjem danu doći kao zagovornik onima koji ga budu učili. Učite Zahravejn (El-Bekare i Ali Imran), jer će one na Sudnjem danu doći kao dva oblaka ili kao dvije ptice koje štite svoga učača. Učite suru El-Bekare, jer je njeno učenje bereket (blagoslov), a njeno zapostavljanje gubitak. Protiv nje sihirbazi ništa ne mogu.'“ (Muslim, 6/89)

Prenosi se također od Ubejja ibn Ka'ba, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Ebul-Munzire (oče Munzirov), znaš koji je ajet iz Allahove Knjige najveći (najveličanstveniji)?“ ''Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju“, rekao sam, a Poslanik ponovi: ''Ebul-Munzire, znaš li ti koji je ajet iz Allahove Knjige najveličanstveniji?“ Ja rekoh: ''Allahu la ilahe illa huvel-hajjul-kajjum...(Ajetul-kursijja).“ On me potapša po prsima i reče: ''Neka ti je na čast tvoje znanje, Ebul-Munzire.''

U islamskoj tradicji Bošnjaka zadnja dva ajeta sure el-Beqare redovno se navečer uče, naročito uoči ponedjeljka i petka, prije dove i nakon ukopa umrlog. U bh medresama prvi obavezni dio koji učenici moraju naučiti jesu zadnji ajeti sure Beqare. 

Ebu-Isa et-Tirmizi navodi predanje od Numana ibn Bešira, koji navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Allah je napisao Knjigu dvije hiljade godina prije nego je stvorio nebesa i Zemlju i iz nje je objavio dva ajeta kojima je završio suru Bekare. Nema kuće u kojoj se prouči u toku tri noći da u njoj ostane šejtan!" 

U Muslimovoj zbirci hadisa bilježi se hadis od Ibn Abasa, r.a. koji je rekao: “Jednom dok je sjedio Džibril kod Poslanika, sallallahu alejhi ve selem, čuo je zvuk iznad sebe (kao škripa kod otvaranja vrata), pa je podigao glavu i rekao: Ovo su nebeska vrata, danas su se otvorila a do sada nikad prije nisu bila otvarana, pa je sišao melek i reče: Ovo je melek, sišao je na Zemlju, nikada do sada nije silazio pa se poselamio i rekao: Raduj se zbog dva svjetla, koja si dobio, nijedan poslanik ih do sada nije dobio, početak Kur'ana, znači Fatiha i zadnji ajeti sure El-Bekare, nećeš proučiti ni harf od toga a da ti se ne dadne.“

11. ODGOVOR SVEĆENIKU KOJI JE IZJAVIO DA JE ISLAM GORI OD NACIZMA I KOMUNIZMA

“Stoga svu mušku djecu pobijte! A ubijte i svaku ženu koja je poznala muškarca! A sve mlade djevojke koje nisu poznale muškarca ostavite na životu za se.” (Biblija, Brojevi 31: 17)

“Zato idi, i pobij Amalika, i zatri kao prokleto sve što god ima; ne žali ga, nego pobij i ljude i žene i djecu i što je na sisi…” (Biblija, 1. Samuelova 15: 3)

Piše: Emin, bivši kršćanin

Prikazivanje muslimana kao ubojica i nasilnika višestoljetna je krstaška propaganda koja služi da oduzme ljudskost muslimanima i na taj način oduzme krivicu iz srca krstaša kada čine najgnjusnije zločine nad ”muslimanima”. Također, ta propaganda služi da bi umirila kršćanske civile dok njihove vojske vrše najgore genocide. Prije pokretanja krstaškog rata, muslimani su lažno optuženi da oskrnavljuju crkvu u Jeruzalemu i da maltretiraju tamošnje kršćane. Onda su krstaši krenuli u pohod za ”obranu crkve i jeruzalemskih kršćana”. Vjerovali ili ne, upravo su ti katolički krstaši uništili crkvu u Jeruzalemu jer je ta crkva bila pravoslavna i pobili tamošnje kršćane jer su to bili pravoslavni kršćani, a u to vrijeme, katolička crkva je smatrala hereticima pravoslavce baš kao i muslimane. Danas, baš kao i nekada, njihova propaganda funkcionira isto. Prvo lažno optuže muslimane, a onda upravo oni učine ono za što su optužili muslimane. Lažno optuže za terorizam, pa počine terorizam. Lažno optuže za genocid pa izvrše genocid. Ukratko, vide u muslimanima sebe jer percepcija je zrcalo.

Danas pred svojim očima gledamo kako kršćanske vojske masakriraju muslimane po njihovim zemljama, a istovremeno njihovi pojedini svećenici nazivaju Islam nasilnim i pričaju o ugroženim kršćanima. Kada muslimanski vojnik u svojoj zemlji, u samoobrani ubije krstaškog okupatora, onda pojedini svećenici vrište i plaču kako su teroristi ubili kršćanina, ali ne kažu što je taj ”kršćanin” radio muslimanskim civilima, njihovim ženama i djeci. Stotine tisuća ljudi je ubijeno u Iraku od strane kršćana (Amerike), stotine tisuća u Afganistanu od strane kršćana (Amerike), i tako dalje.

Upravo se takvim krstaškim metodama koristio krstaški propovjednik fra Danijel Maljur u svojem video klipu ”fra Danijel Maljur o islamu” gdje je Islam proglasio gorim od nacizma, komunizma, ateizma, abortusa, bacanja atomske bombe na Japan, eutanazije, korupcije, Holokausta. Naveo je da Islam nadmašuje sve navedene tragedije čovječanstva te nakon toga počeo navoditi toliko sulude argumente u koje može povjerovati samo um koji zbroj triju jedinica smatra jedinicom, a ne trojkom. Njegova logička sposobnost ”1+1+1=1” je vjerojatno i dovelo do pogrešnog shvaćanja Islama i povijesti jer od onoga tko ne može zbrojiti tri jedinice se ne mogu očekivati složenija shvaćanja. Ne treba nas čuditi da je za sotoniste Islam veće zlo od nacizma i komunizma jer je za sotoniste svako dobro zlo, a svako zlo dobro.

Obratiti ću se njemu osobno povodom optužbi protiv Islama:

1.) OPTUŽBA: ”Židovstvo i kršćanstvo vuku korijene od Abrahama, a Islam vuče sasušeni korov. Židovi i kršćani nemaju ništa zajedničko niti s Allahom niti s Muhamedom niti s Kuranom.”

ODGOVOR: Da, Židovi i kršćani nemaju baš puno s Allahom (Bogom), s Muhamedom, niti s Kur’anom, ali ni s Isusom Kristom. Glede Židova, pokazati ću ti iz njihove Svete knjige Talmuda što vjeruju glede Isusa:

“Isus Krist je sin jedne menstruacije. On je: Ben pandreat, tj. sin nečiste životinje.” (Tokdoš Ježu).

“Isus Krist je na jednom đubrištu sahranjeno crknuto pseto.” (Sahar).

“Isus Krist je sin prostitutke. On je kopile.” (Tokdoš Ježu).

U svojem video klipu, ti si ljude ove vjere nazvao pripadnicima vjere koja je nadahnuta od Boga. Dakle, ljudi koji Isusa nazivaju kopiletom za tebe su pravovjerni i teološki nadahnuti od Boga. Također, za tebe su oni ”Božji odabrani narod”.

Ni ti nisi bolji od njih. I ti, nesvjesno, klevećeš Isusa. Optužuješ njega da je proklet od Boga kako bi uzeo sve grijehe čovječanstva na sebe. Da podsjetim, prema Bibliji je proklet svatko tko je razapet na križu, odnosno svatko tko visi s drveta. Dakle, Isus je za tebe proklet, što je meni kao muslimanu neprihvatljivo. Također, na najodvratniji način Isusa optužuješ da je vrištao na križu i govorio riječi sumnje u Boga ”Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio”? Prema mojoj vjeri, Isus nije razapet, te samim time nije proklet, a nije ni izrekao riječi sumnje u Boga na križu već je on jedno od najboljih ljudskih bića, Mesija i Poslanik.

Ti klevećeš Krista isto onako kako su ga klevetali Farizeji i Rimljani jer ti i jesi mješavina njih. Isus je molio čela slijepljena za pod, bio je obrezan, nosio je bradu i dugu halju, nije mu se nitko molio, a on se molio Bogu. Upravo je to praksa današnjih muslimana. Glede tebe, ti veze nemaš s njim, ali po vjerovanja, gotovo si isti kao oni koji su ga, prema Biblijskom učenju, razapeli. I ti se moliš pred kipovima baš kao što su se ti pogani Rimljani molili. I to ne pred bilo kakvim kipovima, nego pred istim onim poganskim kipovima. Onaj starac s bradom pred kojim se moliš u crkvi je Jupiter( Zeus), a onaj anđelić je Kupid (Eros). Gotovo svi kipovi pred kojima se moliš su zapravo ona ista poganska ”božanstva” pred kojima su se molili i rimski pogani. I ti vjeruješ u trojstvo baš kao što su vjerovali brojni poganski narodi, usprkos tome što trojstvo nigdje nije spomenuto u Bibliji već je ono posljedica dogme nastale 3 stoljeća kasnije i crkvene interpretacije inspirirane poganskim vjerama.

Prema svemu navedenom, mi muslimani vanjštinom i načinom molitve nalikujemo Isusu, a ti vanjštinom i načinom molitve nalikuješ njegovom progoniteljima. Nas progoniš svojim lažima točno onako kako su pogani proganjali Krista. Optužuješ nas isto onako pogano kako su tvoji duhovni preci, rimski pogani, optuživali Isusa Krista.

2. OPTUŽBA: ”Maglovita i nejasna priča o nastanku Kur’ana daje za pravo biti nesiguran u njegovu neautentičnost. Razlog zašto je Kur’an teško mogao biti točno prenesen je jer se prenosio pamćenjem, a ljudska memorija je loša. Također, teško je da je sačuvan jer se zapisivao na lišće, plosnato kamenje, itd.”

ODGOVOR: Nije baš ljudska memorija tako loša. Mi imamo milijune hafiza širom svijeta koji znaju našu svetu knjigu napamet i svaki je uči identično, pa mogu reći da je ljudska memorija generalno vrlo dobra. Ipak, kod vas je loša jer gotovo nijedan svećenik ne zna svoju svetu knjigu napamet, no to nije čudno, jer kad cijeli život učiš da su 1+1+1=1, s vremenom i pamćenje oslabi. No, da se vratimo na srž. Da je Kur’an pogrešno prenesen, u povijesti bi nastalo razilaženje oko autentičnog Kur’ana i danas bi imali više verzija Kur’ana kao što imamo više verzija Biblije za koju se ni ne zna točno kako je prenošena. Također, da Kur’an nije autentično prenesen, ne bi bio numerički simetričan. Da samo jedan harf (slovo) nedostaje ili da je promijenjeno, njegova simetričnost i numeričko čuda ne bi postojali. Primjer, u Kur’anu se spominju brojne suprotnosti po jednak broj puta :

a)Meleci- 88 puta, Šejtani-88 puta

b)Dunjaluk (Ovaj svijet) -115 puta Ahiret (Onaj svijet) -115 puta

1.         c) Hladnoća (Bard) -4 puta, Vrućina (Harr)-4 puta

2.         d) Muškarac (Redzul)- 24 puta, Žena (Imra’ah)-24 puta

3.         e) Blizu (Zalf)-10 puta, Daleko (Azal)- 10 puta

Ovakvih primjera ima u nedogled.

No, Biblija je ta koja nije očuvana, a dokaz tome je to što imamo tisuće različitih verzija Biblija. Dokaz tome je to što je na raznim koncilima tijekom povijesti mijenjana, a svako malo se i danas promijeni. Neki će reći da je to po nadahnuću Duha svetoga, no kada bi bilo tako, onda bi već pri prvom pisanju Biblija bila besprijekorna i ne bi postojala potreba da se mijenja. Zapravo, autorstvo nad Biblijom je maglovito i nejasno. Stotinama godina nakon Isusa je nastala ta knjiga, a njeni su autori upravo Židovi i Rimljani, pripadnici onih dvaju naroda koji su proganjali Isusa. Maglovito je kada ”ubojica” piše životopis vlastite ”žrtve”. Također, smiješno je i licemjerno da ne možeš vjerovati da su, uz Božje dopuštenje, Muhamedovi ashabi dobro zapamtili Kur’an, a možeš vjerovati u čuda poput ”razdvajanja Crvenog mora”. Ako ljudi danas uče Kur’an napamet, logično je da je to bilo moguće i onda.

3).        OPTUŽBA ”Kur’an ne može biti Božja riječ jer u Bibliji piše: ”Ali ako bismo Vam mi ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko drugo Evanđelje mimo ovoga, neka je proklet (Gal 1,8)”. ”

ODGOVOR: Evanđelje nije Kur’an već je Kur’an Objava koja je došla nakon Evanđelja. Slažem da nema Evanđelja osim jednoga te da ukoliko netko navještava Evanđelje osim jednoga (mimo ovog) da je proklet. Kur’an se također slaže da je Evanđelje samo jedno i da je ono objavljeno Isusu. Ipak, Biblija ima 4 Evanđelja, a ne samo jedno, stoga sam spomenuti stih iz Biblije tvrdi da su prokleti oni koji vjeruju u više (4) Evanđelja jer stih govori o Evanđelju u jednini. Ovaj stih je zapravo protiv Biblije i kršćana, a na strani Kur’ana. Nesvjesno si proglasio prokletim samoga sebe i svoje sljedbenike pozivajući se na ovaj izvor. Ipak, ne može se ni očekivati da će to shvatiti netko kome su 1+1+1=1, a ne 3.

PS: Anđeo Gabrijel nije Muhamedu donio novo Evanđelje (Inđil), već novu Objavu, što je različito.

4).        OPTUŽBA: ”Kur’an nije Božija riječ jer tvrdi da Isus nije Bog”

ODGOVOR: Božanstvenost Isusa Krista nije Biblijsko vjerovanje već crkvena dogma nastala 3 stoljeća nakon Krista. Dakle, prema toj logici, porekao si i Bibliju kao Božju riječ jer ni ona nigdje (bar ne eksplicitno) ne govori da je Isus Bog.

5).        OPTUŽBA: ”Muhamed je oženio devetogodišnju djevojčicu”

ODGOVOR: Ne zna se pouzdano koliko je Aiša r.a. imala godina kada ju je Muhamed s.a.w.s. oženio, ali zna se da je bila vrlo mlada. Ipak, tijekom srednjeg vijeka je 9 godina bila najnormalnija dob za brak jer je prosječni životni vijek tada iznosio oko trideset godina. Tijekom srednjeg vijeka u Europi, četrnaestogodišnjakinje su bile stare za udaju. Ljudska rasa je tada izgledala drukčije nego danas. Do prije dvije stotine godina, nijedan krstaški propovjednik nije Muhamedu s.a.w.s. mogao prebaciti Aišine godine jer su se i tada žene udavale vrlo mlade. Prema Bibliji, žena je zrela za udaju odmah nakon prve menstruacije. Jedna od tih žena je bila i djevica Marija koja je imala između 10-12 godina kada je nosila Isusa. S obzirom da tvrdiš da je ta mlada djevojčica Marija nosila dijete samog Boga, odnosno da je bila trudna s Bogom, ti zapravo Boga optužuješ da je imao dijete s djevojčicom. Doduše, miješanjem povijesnih kriterija sa suvremenim kriterijima kroz isticanjem Aišinih godina nastojiš optužiti Muhameda s.a.w.s. za pedofiliju, no tako optužuješ i nas i vas da smo potomci pedofilskih civilizacija jer su naše pra-pra bake u srednjem vijeku rađale s 10,11,12 godina.

Znaš, ako te zanima nešto više o pedofiliji, idi malo istražiti slučajeve djevojčica koje su tvoji kolege katolički svećenici silovali i vidjeti ćeš da su te žrtve psihički disfukcionalne. Da je Aiša r.a. bila žrtva pedofilije, ona bi bila psihički disfunkcionalna poput žrtava tvojih kolega i kao takva, Aiša r.a. ne bi mogla biti najobrazovanija žena svoga vremena i ne bi mogla obavljati zadatke za koje su potrebne izvrsne kognitivne sposobnosti.

PS: Smiješno je kada vi, katolički svećenici, inače najpoznatiji svjetski pedofili, optužujete za pedofiliju.

6).        OPTUŽBA: ”Muhamed je prokleo svoga strica, pljačkao, naređivao da se ubija otpadnike od vjere, naređuje borbu protiv Židova i kršćana, govorio za žene da su po svojoj naravi gluplje od muškaraca, itd.”

ODGOVOR: Muhamedov stric, Ebu Leheb, je bio poganin. Prema Bibliji pogani su prokleti. Dakle, ti ne vjeruješ u Bibliju ako kažeš da taj poganin nije proklet. Kada smo već kod obiteljskih odnosa osoba bitnih za našu vjeru, podsjetiti ću te da je čovjek koji je legalizirao kršćanstvo u Europi, Konstantin, ubojica vlastite obitelji. Tvoja je vjera direktna posljedica čovjeka koji je pobio vlastitu obitelj.

Muhamed nije pljačkao već je uzimao ratni plijen, što je i Biblijski propis. I danas se uzima ratni plijen, stoga svaku vojsku možeš optužiti za to. Kritiziranjem propisa koji su zajednički tvojoj i mojom Svetoj knjizi, ti samo negiraš svoju vjeru u Bibliju. Glede otpadnika od vjere, to je pravilo i u Bibliji, a bilo je i crkveno, stoga je zaista licemjerno da nam to nabacuješ.

Muhamed naređivao borbu protiv Židova i kršćana? Imaš selektivnu percepciju i temeljem nje zaključuješ. Pogledaj se i vidi da postojiš. Preci su ti pet stotina godina bili pod islamskom vlašću, a ti si danas živ i zdrav katolik. Tvoj je život dokaz protiv tvojih tvrdnji jer da je tako kao što kažeš, ti danas ne bi bio živ i ne bio mogao propovijedati ovakve nelogične stvari. Da su Otomani željeli, mogli su istrijebiti sve kršćane iz Bosne, ali danas vidimo da je 50% Bosne kršćansko. U Egiptu već 1400 godina Kopti (kršćani) žive zajedno s muslimanima. Muslimani su ih mogli istrijebiti, ali nisu. Islam i Kur’an imaju zakone za nemuslimane jer poznaju suživot s njima dok tvoja Biblija i Kršćanstvo nemaju zakon za nekršćane jer ne poznaju vjerski suživot. Kada su tvoji katolici osvojili Španjolsku, sve su istrijebili ili silom pokrstili. Muslimani su gotovo 1000 godina vladali Indijom, ali nisu istrijebili Hinduse. Ipak, kada su tvoji katolici osvojili Ameriku, gotovo su sve domoroce istrijebili. Procjena samih kršćanskih povjesničara je da je istrijebljeno do 100 milijuna Indijanaca. Gotovo cijeli svijet ste kolonizirali, istrijebili sve neistomišljenike i silom pokrstili. Gdje je vaša peta kročila, ondje nije ostalo multi-vjersko društvo jer ste sve ubijali ili silom obraćali na svoju vjeru točno onako kako Muhamedu s.a.w.s. prepisuješ jer ti u njemu vidiš svoju crkvu. Kada smo mi osvojili neko područje, ondje je ostalo multivjersko društvo, što je dokaz Kur’anski ajeti nemaju značenje kakvo im ti pripisuješ. Istina, u Kur’anu postoje ratni ajeti koji uče borbi protiv pripadnika drugih vjera, no oni su kontekstualni i odnose se na borbu protiv vojnih neprijatelja drugih vjera, a ne na civile drugih vjera. Da nije tako i da imaju značenje kakvo im ti pripisuješ, danas ne bi bilo Kopta u Egiptu, a ni kršćana u Bosni. Problem je što je percepcija kao zrcalo. Ti sve gadosti koje je tvoja crkva činila vidiš u Islamu. Kur’an ne uči ubijanju dojenčadi, djece, civila i žena, ali ti to tako interpretiraš jer tvoja Biblija baš tome uči, a tvoja crkva je upravo to radila po cijelom svijetu.

“Stoga svu mušku djecu pobijte! A ubijte i svaku ženu koja je poznala muškarca! A sve mlade djevojke koje nisu poznale muškarca ostavite na životu za se.” (Biblija, Brojevi 31: 17)

“Zato idi, i pobij Amalika, i zatri kao prokleto sve što god ima; ne žali ga, nego pobij i ljude i žene i djecu i što je na sisi…” (Biblija, 1. Samuelova 15: 3)

Ovi stihovi i stotine drugih iz Biblije eksplicitno pozivaju na ubijanje civila, djece, dojenčadi i žena. To smo vidjeli od vas kroz povijest i zato nije ostalo drugih vjera ondje gdje je vaša noga zagazila.

Glede ženskih prava, nemoj biti smiješan. Kur’an je prvi u povijesti dao ženama pravo nasljeđivanja i pravo javnog govora. Otvori malo svoju Bibliju i vidjet ćeš da prema njoj žena nema pravo nasljeđivanja, a ni javnog govora. Doduše, u Bibliji se žena tretira kao zadnja stoka, što mogu potvrditi kao bivši kršćanin. Evo što tvoja Biblija kaže o ženama:

“Kad čovjek proda svoju kćer za ropkinju, neka se ona ne oslobađa kao muški robovi.” (Izlazak 21: 7)

“Ja ne dopuštam ženi ni da poučava ni da gospoduje čovjeku. Nek se dakle drži u šutnji.” (1. Timoteju 2: 12)

7.)        OPTUŽBA: ”Ubijeno je preko 270 milijuna ljudi u islamskim osvajanjima što je dvostruko više od svih totalitarističkih režima novije svjetske povijesti, uništeno je na stotine tisuća crkava i sinagoga, ljudi su nasilno obraćani na Islam ili moralo plaćati nekakav porez.”

ODGOVOR: Kako si došao do 270 milijuna? S obzirom da tvoj mozak radi na način da zbrajanjem triju jedinica dobivaš jedinicu, mogu reći da je svaka tvoja računica vrlo nepouzdana. To što si odvalio je kao da ja lupim da su kršćani ubili 100 milijardi ljudi i nakon toga ostanem živ. Ipak, kršćani sami priznaju da jesu ubili minimalno 200 milijuna ljudi kroz povijest. Komunizam, nacizam, abortusi, ateizam, dva svjetska rata, kolonizacija, sva ta zla su došla iz kršćanskog svijeta. Nijedno nije došlo iz islamskog.

Uništeno na stotine tisuća crkava i sinagoga? Smiješan si. Odi do Bosne ili do Egipta i pogledaj kako smo lijepo očuvali crkvice. Istina, zločina je bilo s naše strane, ali daleko je to od onoga što ti iznosiš.

Glede nekakvog poreza, najviši porez za nemuslimane u povijesti je bio harač koji je iznosio 10%. Danas, u Hrvatskoj, PDV iznosi 25%. S obzirom da su za tebe 1+1+1=1, ne čudi me da ti je 10% više nego 25%. Kroz povijest je crkva ubirala viši porez od kršćana nego što je islamska vlast ubirala od njih, stoga je bezobrazno prozivati nas zbog poreza jer ste po pitanju toga vi svećenici bili gori prema kršćanima nego mi muslimani.

ZAKLJUČAK: Kao bivši kršćanin, izjavljujem da je fratar sve umobolne laži izjavio jer kršćanstvo sve više ljudi svaki dan napušta i sve više Europljana prelazi na Islam, što on ne može podnijeti. Također, kršćana se sve manje rađa zbog njihovog ”zapadnjačkog načina života”, a muslimana sve više, stoga je fratar Danijel Maljur uplašen pa se upušta u ovakve očajničke pokušaja odvraćanja ljudi od Islama.

Upitajte se bolje tko vam je sve ove laži o Islamu rekao? Pripadnik institucije koja je spaljivala ljude na lomači zbog negacije trojstva kojeg ni u Bibliji nema, koja je branila znanost i higijenu, koja je poklala, kolonizirala i silom pokrstila svijet, nakon čijeg osvajanja nisu ostajali starosjedioci drugih vjera.

Za kraj, izazivam Danijela Maljura na Biblijski test za pravog vjernika. Ukoliko ga položi, ja ću preći na kršćanstvo i sagraditi 10 crkvi. Evo ga:

Evanđelje po Marku, poglavlje 16, stihovi 17 i 18: ”One, koji vjeruju, pratit će ova čudesa: “U moje ime izgonit će đavle, govorit će novim jezicima, Uzimat će zmije u ruke. I ako otrov smrtonosan popiju, neće im nauditi. Na bolesnike metat će ruke, i oni će ozdravljati.”

Dakle, ako je on onaj koji vjeruje, pratit će ga čudo. Ukoliko smrtonosan otrov popije, neće mu nauditi. Izazivam ga da popije bocu cijanida i da mu ne naudi. Ukoliko je Biblija istinita, a on istinski vjernik, on to može uraditi i tako prevesti mene na kršćanstvo.

Ukoliko ne može ili odbije, onda shvatite u ime kakve boleštine je izrekao sve laži u svojem video klipu.

PS: Danijele, nemoj pokušavati učiniti biblijski test za ”one koji vjeruju” jer ćeš pasti na njemu. Poanta postavljanja njega je samo da ti pokažem koliko je istinita knjiga za koju tvrdiš da je Božja riječ.

Emin, bivši kršćanin

10. KAKO DA UTVRDIŠ (bez učača rukje) DA LI SI POD SIHROM, DŽINSKIM OPSJEDANJEM ILI UROKOM?

Bismillah-ir-Rahman-ir-Rahim(Arabic: بسم الله الرحمن الرحيم) meaning “In the name of Allah, the Most 
                               Gracious, the Most Merciful” U ime Allaha Milostivog, Samilosnog

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika.

Nije prenešeno u šerijatskim tekstovima, ili preciznije rečeno: meni nije poznato, kako da se sazna ili ustanovi da li je neko opsihren, da ima džinski dodir ili je urečen. I ne samo to, nego čak i ono što navode učenjaci i što možemo naći u knjigama o sihru, džinima, rukji i slično, o simptomima i znacima sihra, džinskog dodira i uroka, to su uglavnom praktično i iskustveno potvrđene stvari a ne nešto zašto imamo uporište u šerijatskim tekstovima.

Pa tako ono što ću navesti, inašallah, kao način i metod utvrđivanja i otkrivanja bez učača rukje da li neko ima sihr, džinski dodir ili urok, to su rezultati praktičnog iskustva onih koji se bave liječenjem. Za ove stvari nije potrebno tražiti argumente iz Kitaba i Suneta, nego je bitno da ispunjavaju šartove dozvoljene rukje. Da se podsjetimo, svaka rukja je dozvoljena i smatra se šerijatskom ako ispunjava tri sljedeća šarta:

1- Da bude sa govorom Uzvišenog Allaha ili sa Njegovim imenima i svojstvima,

2- Da rukja bude na arapskom jeziku ili (na jeziku ili sa metodom) čije značenje je poznato i razumno kako u sebi ne bi sadžavala širk ili vodila u širk ili ono što je zabranjeno,

3- Da (učač) bude ubijeđen da rukja ne utiče sama po sebi nego Allahovim kaderom“.

Najlakši i najjednostavniji načini utvrđivanja su:

- UČENJE PRVIH 10 AJETA SURE ES-SAFAT (ILI ČITAVE EL-BEKARE poslije toga)
Da se pod abdestom prouči, polako i što ispravnije (pravilnije i po tedžvidu), prvih 10 ajeta sure Es-Safat (446 str.). U većini slučajeva kod oboljelih osoba (od sihra, džinskog dodira i uroka) pojavi se rakcija (bol u nekom dijelu tijela, gubljenje, nešto mu ne da dalje učiti, vrisak, nagon za povraćanje, uznemirenost, strah ili da plače i slično) pri učenju ovih ajeta. Ako ne bude reakcije tokom učenja pravih 10 ajeta sure Es-Safat, onda neka prouči čitavu suru El-Bekare. Ako se ni prilikom učenja čitave El-Bekare ne pojavi nikakva reakcija, onda sigurno ta osoba ne boluje od neke duhovne bolesti (koje se liječe rukjom), nego treba da se obrati ljekaru u zdravstvenim ustanovama.

- UČENJE „BISMILLAHI FI EVVELIHI VE AHIRIHI“ ILI KULHUVALLAH 15-ak minuta

Znači, da onaj ko se provjerava u periodu od 15-ak minuta neprestano uči „Bismillahi fi evveliji ve ahirihi“ ili suru El-Ihlas (Kulhuvallah). Još je bolje da udahne jako vazduh i onda uči spomenuto što više puta dok mu nestane vazduha, i tako ponovo, ...

Ako se pojave reakcije, to je jasan znak da osoba ima problema duhovne prirode i da se treba liječiti šerijatkom rukjom i poznatim terapijama koje su sastavni dio liječenja.

Za ovu metodu neki šejhovi i učači kažu da se uči nakon izlječenja radi provjere da li je osoba potpuno izliječena. Svejedno učila se prije liječenja radi dijagnoze ili poslije radi provjere izlječenja, bitno je da daje tražene rezultate.

Ove dvije metode između ostalih prenosi šejh Ibrahim ibn Abdullah Baka'ar.

Takođe, od ostalih metoda koje navode neki šejhovi i učeči rukji su sljedeće:

Prva – za otkrivanje džinskog dodira (opsjedanja)
Da neko mimo bolesnika prouči u svoje dlanove od 42. do 52. ajeta sure Ibrahim (str. 261). A zatim učiniti da bolesnik gleda u dlanove. Pa ako mu stanje bude jedno od sljedećih:

- da ne može uopće gledati,

- da osjeti vrtoglavicu i mučninu,

- da vidi dlan crvene boje,

- da osjeti toplinu u glavi.

Ako se pojavi nešto od gore spomenutog, to je znak da osoba ima džinsko opsjedanje, u protivnom osoba je zdrava a ako ima određene bolove treba se obratiti ljekaru opće prakse.
Ovaj metod je naveden u knjizi „Merdžu'l-ma'alidžin“ od Muhjidina Abdulhamida.

Druga – za otkrivanje uroka -

Da osoba koja se provjerava sakupi dlanove šake i prouči u njih suru El-Felek a zatim da potare dlanovima svoje lice. I tako da ponovi 20-ak puta. Osoba koja je pogođena urokom neprestano će zijevati skoro da neće moći usta zatvoriti. Ovakava rekacija većinom je znak uroka pogotovo ako zijevanje prate suze na očima, mada ponekad može biti znak sihr ili džinskog opsjedanja.

Treća – za otkrivanje sihra

Da osoba koja se provjerava uči sljedeće ajete sihra:

- 102. ajet sure El-Bekare,

- 81-82. ajeti sure Junus,

- 117-122. ajeti sure El-E'araf,

- 69. ajet sure Taha.

Ove ajete treba da prouči više od 20-ak puta. Pa ako zaplače, opsihrena je. A ako osjeti bol u stomaku, opsihrena je sihrom koji je pojeden. Bilo koju neprirodnu reakciju da osjeti prilikom učenja, to je znak opsihrenosti.

Četvrta – za otkrivanje opsjednutosti zaljubljenim džinom
Naučiti suru En-Nur na maslinovo ulje (prilikom učenja svake stranice da se zapuhne ili zapljucne ulje), a zatim namasirati čitavo tijelo (osim polnog organa i dubure) tim uljem. Poslije toga slušati učenje El-Bekare i En-Nur.
Onaj ko je opsjednut zaljubljenim džinom neminovno će osjetiti reakciju.

Peta – za otkrivanje sihra ili džinskog dodira
Da osoba koja se provjerava dovi Allahu da uništi džina koji je u njenom tijelu. Da kaže recimo: Allahu moj, uništi džina koji boravi u mom tijelu. I da ponavlja ovu dovu nekoliko puta. Onaj ko je opsihren ili ima džinski dodir doživjet će neobične rekacije koje ukazuju na bolest sihra ili džinskog dodira.

Šesta – za otkrivanje sihra, džinskog dodira ili uroka
Da osoba koja sumnja da ima neke simptome da prouči čitavu suru El-Bekaru u toku noći ili da klanja kijamu-lejl (u vremenu poslije jacije do sabaha) učeći suru El-Bekaru gledajući u Mushaf (nema smetnje da drži Mushaf u ruci) ako ne zna napamet. Pa ako bude opsihrena, urečena ili imala džinski dodir sigurno će se pojaviti reakcije koje ukazuju na te bolesti.

Napomena

Što se tiče metoda koje navode neki autori knjiga, poput: pisanja ajeta po tijelu, crtanje kruga po tijelu (dlanu, leđima i slično) i pisanja ajeta unutar njega, učenja Ajetul-kursija (ili drugih ajeta) i zaklinjanja džina ako je u tijelu da podigne ruku bolesnika ili razmekne sastavljene prste, proširi nacrtani krug i tome slično, sve ove metode i slične njima su upitne i sporne, na njih su upozorili učeni i treba ih izbjegavati.

Ove metode su sporne zato što mogu odvesti u širk ili vode u zabranjeno komuniciranje sa džinima.

A od uslova dozvoljene rukje (liječenja) je da u sebi ne sadrži nepoznate metode (riječi i djela) liječenja koje vode ili mogu odvesti u širk.

Na ovu zabranu dokazuje hadis kojeg takođe bilježi Muslim u svom Sahihu od od Džabira, radijallahu anhu, u tom hadisu je došlo: „Iznesite pred mene vaše rukje, nema smetnje u rukjama sve dok u njima nema širka“.

Prema tome, najlakši i najjednostavniji načini utvrđivanja, otkrivanja i saznavanja da li je neko opsihren, ima džinski dodir ili je urečen bez odlaska učaču rukje su prve dvije gore spomenute metode.

To jest: UČENJE PRAVIH 10 AJETA SURE ES-SAFAT (ILI ČITAVE EL-BEKARE poslije toga) i UČENJE „BISMILLAHI FI EVVELIHI VE AHIRIHI“ ILI KULHUVALLAH 15-ak minuta.

Korištenje ovih metoda su u praksi dale rezultate i savjetujem da se one koriste prije ostalih.
Ve billahi tevfik.